Rajko Grlić: Neko ko ne voli Hrvatsku nema prava da više govori, opet se vratio „ljubić“ ko voli, ko ne voli, i približićemo se Srbiji na neočekivano bliski način

Čovjek mora napisati barem jednu knjigu u životu koju će ostaviti, filmovi se ne računaju. A moja  knjiga „Neispričane priče“ nije autobiografija. U klasičnoj biografiji čovjek sebe vidi puno ljepše nego što jeste. Što kažu, ko nije pisao autobiografiju taj ne zna kako je lako mijenjati povijest – izjavio je Rajko Grlić.

Reditelj i scenarista antologijskih filmova koji su obeležili jedno od najznačajnijih poglavlja jugoslovenske i hrvatske kinematografije, najvoljeniji i najpoštovaniji Zagrepčanin u Beogradu u delu naše javnosti, sinoć je bio gost Kulturnog centra Grad i programa Booking Balkan, u okviru književnoumetničke platforme Booking, a moderator razgovora sa Grlićem bio je reditelj Stefan Arsenijević.

Uz opasku da nisu pisci, ali da imaju knjige koje dokazuju da su nešto objavili (Arsenijević je priredio knjigu razgovora sa Srđanom Karanovićem „Malo iznad tla“), razgovor sa Grlićem tematski je više bio posvećen novom, dopunjenom srpskom izdanju njegovih „Neispričanih priča“, bestseleru koji je sredinom januara objavila „Laguna“, ali su se, naravno, dotakli filma, festivala u Motovunu čiji je Grlić osnivač, balkanskih prilika, nedavnih političkih izbora u Hrvataskoj….

Svoj dirljivi, duhoviti i povremeno gorak intimni zapis Grlić je “upakovao” u imaginarni filmski leksikon, a kako je objasnio, on je te priče pisao za sebe.

– Ovo je zbir nekih zabeleški, frangmentiran tekst, nije planirano da bude knjiga, koji sam pisao kada sam početkom devedesetih otišao u egzil, i kada sam mislio da više nikada neću snimati filmove, i da je to besmisleno. Jer, sve priče moje i mojih prijatelja i sve što smo uradili, ništa nisu doprinele da se taj užas zaustavi, i onda sam počeo da zapisujem. I to je trajalo trideset godina. Pisao sam za sebe, privatne stvari. Rukopis sam prvo pokazao Antu Tomiću, on mi je rekao da moram da ga objavim. Onda sam ga dao Marini Vujčić, koja je tada radila u izdavačkoj kući, i ona je počela da insistira. Zaigrala mi je na ego,a ego je kod režisera veliki, i na kraju sam pristao – rekao je Grlić.

Autor kultnih igranih ostvarenja koja su dobijala visoka priznanja na domaćim i svetskim festivalima, i bila na repertoaru bioskopa na svih pet kontinenata („Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „Đavolji raj“, „Čaruga“, „Josephine“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“, „Ustav Republike Hrvatske“), koji su i svojevrsna istorija ovog prostora, u razgovoru sa Arsenijevićem napravio je poređenje književnosti i filma.

– Za sve buduće arheologe života film je osnovni izvor informacija. Najbolje je to što film može, ako preživi vrijeme, što je san svakog reditelja, da ostane kao dokument o tome kako se živjelo, Za pedeset godona na filmu će se vidjeti kako su danas ljudi jeli, kako su se oblačili, kako su razgovarali, u kojim društvenim sistemima su živjeli… Najbolji tragovi o Jugoslaviji koje više nema, ostali su na filmovima. Kada gledate filmove, vi znate sve o vremenu i ovom prostoru od 1945. do 1990. Književnost drugačije rađa naše slike, a te slike nisu uvjek vezane za stvarnost, one su mnogo intimnija arheologija.

Grlić se dotakao i svoje saradnje sa piscima čije su knjige bili motivi za scenarija njegovih filmova, Dubravkom Ugrešić („Za sreću je potrebno troje“, „U raljama života“), Borislavom Pekićem („Đavolji raj“), a konačno je i „demistifokovao“ da film „Čaruga“ nije nastao po knjizi Ivana Kušana, kako se već decenijama smatra, već da je scenario koji su zajedno napisali kasnije poslužio Kušanu da napiše istoimenu knjigu. Međutim, kako je objasnio, njega je iz tih knjiga zanimalo da uzme nešto što je dobro, kao bazu, i da iz toga onda napravi nešto novo.

Pisca Antu Tomića s kojim sarađuje poslednjih decenija, Grlić je upoznao kada je on kao novinar došao na festival u Motovunu da rade intervju. Prvi zajednički film bila je „Karaula“ 2006. prema Tomićevom romanu „Ništa nas ne smije iznenaditi“, za koji su zajedno napisali dvanaest verzija scenarija. To je bio i prvi film snimljen posle raspada Jugoslavije na kojem su radila filmske ekipe iz Hrvatske, Srbije, Makedonije, Slovenije i BiH, prim. aut.).

– Ante je napisao scenu koja se događa na Ohridu, u borovoj šumi. Onda sam ga odveo da se uvjeri da tamo nema nikakve borove šume – duhovito se podsetio njihovog početka saradnje.

Novi film „Svemu dođe kraj“ (u fazi je postprodukcije), na početku snimanja Grlić je najavio kao poslednji, ali, kako je istakao Arsenijević, to niko ne veruje.

– Svemu dođe kraj, kao što je i pristojno na kraju reći. Ali, ni ja ne vjerujem u to, ovo je moj četrvti posljednji film. A sve je krenulo u Beogradu. Šetajući se gradom Ante i ja smo razgovarali o nekom sasvim desetom projektu. I onda me je pitao: „Jesi li čitao u zadnje vrijeme „Na rubu pameti“ od Krleže?“. Odgovorio sam da jesam, i da je to fantastična knjiga, vrijeme tridesetih godina dvadesetog vijeka i stvaranja fašizma, koja sjajno opisuje i vrijeme u kojem sada živimo.

Onda smo knjigu još jednom pročitali, shvatili da od toga nema filma i da je ona briljantan esej o jednom vremenu koje je beskonačno slično ovom našem. Jedan veliki gnev čovjeka prema okolnostima u kojima živi, i na kraju smo iz toga uzeli samo jedan mali motiv – da je neko nekome nešto ružno rekao, a služio ga je godinama kao sluga, i na zrnu smo počeli raditi – naveo je Grlić.

Jedan od najposebnijih autora ovdašnje kinematografije istakao je duhovnu i kulturološku razliku između pređašnjeg i današnjeg doba koje je nazvao „fast fudom“.

– Meni je jako drago što sam živio u vremenu u kojem je film bio najveći cirkus u gradu. Gledanje filma je ritual, a tog rituala više nema, svijet se drastično mjenja. U smislu bioskopa, mislim da film neće preživjeti u obliku da igra u kinu, da naveče odeš i kupiš kartu, gledaš i pričaš s nekim o tome. To više ne postoji. Njujork je devedesetih godina imao petnaest malih bioskopa koji su prikazivali nezavisne filmove, danas ima jedan, i on se vještački održava. A danas ni glumci više nisu zvjezde kao nekada – naveo je Grlić, dodajući i jedan impresivni primer.

– Nema više Milene Dravić, koju je na Pulskom festivalu ispred hotela „Rivijera“ čekalo oko tri hiljade ljudi da je isprati do Arene. To je bilo strašno važno, veće od života, bio sam svedok tome, a sada je manje od života. Toga više nema. Nema više glamuroznosti i svečanosti filma. Nekada smo se nadali da ćemo moći na Kanski festival ako imamo dobar film, danas se bez velikog svjetskog distributera ne ulazi u Kan – zaključio je Grlić.

Tokom razgovora dvojica reditelja dotakla su se i priče o Balkanu koji se u Americi i danas gleda kao ratno područje, fenomena balkanizacije, Grlićevog današnjeg života koji se manje odvija tamo, iako i dalje predaje na Univerzitetu Athens u Ohaju, njegove želji da se sada stacionira u Istri, hrvatskim prilikama posle nedavnih političkih izbora…

– Mislim da je Tramp jedan od najpogubijih „oblika“ Balkana, neki dan sam to utvrdio. Jedna fina stranka u Hrvatskoj sada dolazi na vlast sa HDZ-om, baš onako prava fašistička, i taj čovjek je izgovorio nekoliko rečenica za koje sam sutradan slučajno utvrdio kad sam na sajtu otvorio nekog Trampa, da pripadaju njemu. To je bilo deset identičnih Trampovih rečenica. Taj sistem se, dakle, informira o takvom fašizmu, što je nevjerovatno, i tome što se zove populizam, nacionalizam – rekao je Grlić.

– Izbori su bili uspješni za HDZ, vladajuću stranku iz koje je trideset ministara i ministrica osuđeno zbog krađe, i to zahvaljujući inspektorima Evropske unije koja je naša prednost. Ona kontrolira novce koje šalje, ideologija je ne zanima, možete da radite što hoćete, ali novce ne dirajte, i to je postalo onako unisono. Uz HDZ sada dolazi stranka koja ima strašne zahtjeve: traži da se iz povijesti izbaci sve što se pisalo o periodu 1941. – 1945, jer Hrvatska ima svoju osobnu povijest. I tako dalje i tako dalje. Jer, neko ko ne voli Hrvatsku nema prava da više govori, opet imamo onaj „ljubić“ ko voli, ko ne voli, i to će se desiti: mi ćemo se Srbiji približiti na neočekivano bliski način – zaključio je Grlić.

– Ali, to što se sada dešava sa svijetom nije ono što smo mi već prošli, ovdje je puno siroviji oblik. Nova stranka u vlasti dolazi tako što je jedan od najbogatijih Hrvata, koga niko ne zna, finansirao to u ogromnom novcu. Našao je te krimose koji viču sve ove nacionalističke bljuvotine, izvadio je taj šljam i dobio glasove, i sada ide u hrvatsku Vladu samo zato da uzme dvadeset odsto elektre, da uzme dvadeset odsto ovoga i onoga, da privatizira. I to je priča, zapravo, od nastanka svijeta do danas – zaključio je Rajko Grlić.

Njegovo veče u Kulturnom centru Grad, uprkos kiši i lošem vremenu, ispunilo je dvoranu brojnim poštovaocima, a od kolega uz Grlića je bio Goran Marković, s kojim je u bliskom prijateljstvu još iz studentskih dana na FAMU u Pragu.