Razmišljajući u kolikom medijskom mraku se građani Srbije nalaze, članovi radne jedinice „Student u svakom selu“ (SUSS) zaključili su da je taj mrak neophodno razbiti razgovorom „oči u oči“. Studenti koji su deo ovog projekta već dva meseca obilaze naseljena mesta u Srbiji, od većih gradova do zabačenih sela.
Na gradskom trgu ili kod crkve u selu, studenti svakog vikenda iniciraju razgovor sa prolaznicima.
Anja Despotović, jedna od članica ove radne jedinice, inače studentkinja Elektrotehničkog fakulteta (ETF), kaže za Nedeljnik da inicijativa „Student u svakom selu“ postaje bitan faktor u današnjem kontekstu kada se poziva na raspisivanje vanrednih parlamentarnih izbora.
„Započeli smo još jaču internu promociju da bismo izvršili ekspanziju i svakim danom nas je sve više, a samim tim su i akcije češće, nekad i na više strana Srbije u istom danu“, kaže Anja Despotović.
Ukoliko izbori budu raspisani, a pre ili kasnije do toga mora doći, uloga ove radne jedinice u kampanji će biti ključna.
„Imajući u vidu sve prepreke koje su ispred nas, ne vidimo bolji način da se ljudima u celoj zemlji predstave kandidati koje studenti biraju za jedinstvenu listu, kao i osnove programskog minimuma i ostali planovi, nego ‘od usta do usta’“, kaže ona.
PUT DO RASPISIVANJA IZBORA
„Mi smo svesni da je put do raspisivanja izbora težak i neizvestan. Pritisak mora biti konstantan i jači nego do sad, a sve ovo već dugo traje, javljaju se i umor i razočaranje, beznađe i pesimizam. Sve to radnoj jedinici SUSS zadaje nove uloge“, objašnjava Anja Despotović.
Ona dodaje da su studentima dodatni podstrek pružile šetnje kroz Srbiju, do Novog Sada, Kragujevca i Niša.
„Naučili smo kroz šetnje, vožnje bicikala i štafetne maratone koliko se tu emocija podeli, koliko kontakata sa ljudima se uspostavi, a da oni možda nikad ranije nisu uspostavljeni. Te emocije ne mogu da se opišu – kad izađe dekica ispred kuće u nekom selu, za koje ste tada prvi put čuli, a vidite mu suze u očima i da podržava studente. Zna da treba da nas podržava, a živi tu gde živi i ima verovatno četiri kanala – znamo koja. Na sve to, daje nam neki sok i čokoladu, i vidi se da je to jedino što je mogao da priušti“, priča Anja Despotović.
Sa severa, juga, zapada i istoka putem mreža im pristižu pozivi građana da obiđu baš njihova sela. Mnogi koji zovu studente uglavnom misle kako je samo njihovo selo „SNS selo“, te da su u njemu korupcija i kriminal najdublje pustili korenje.
Uprkos tome što u Beogradu imaju veću podršku nego u drugim mestima, i dalje se dešava da im prilaze ljudi koji kažu da im „ne ulivaju poverenje“.
„U Beogradu se desilo čak da nas pitaju starije žene ‘Pa kako to lažu mediji? Kako je to dozvoljeno da lažu na televiziji?’“, priča Anja.
U NAJZAPADNIJEM SELU SRBIJE
Inicijatori ove jedinice pre dva meseca su odabrali da probiju led u najzapadnijem naseljenom mestu u Srbiji – Jagoštici. Tom prilikom su se ujedno priključili protestu u Rogačici na koji su bili pozvani svi stanovnici zapadnih gradova – Užica, Požege, Bajine Bašte, i okolnih sela.
„Bio je plan da po podne odemo na protest, a ujutru da posetimo Jagošticu, baš zato što je to najzapadnije i jedno od najzabačenijih sela. Bilo je teško doći do svake kuće, ali jedan čovek nam je ponudio pomoć. Vozikao nas je po selu zato što – tamo je jedna kuća, pa nema ničega, pa onda posle dva kilometra još jedna kuća. Smatramo veoma važnim da kroz ovu akciju obilazimo takva sela, jer oni nemaju pristup internetu uopšte. Svi razgovori sa meštanima su bili izuzetno civilizovani, iako većina njih podržava SNS. Kada smo prišli, čak nam se činilo da im je drago što je neko došao da razgovara sa njima. Uspeli smo mnogo da saznamo o njihovim lokalnim problemima i koliko su izopšteni od opštinskih vlasti. Nemaju put – sve je u rupama. Škola ne radi od 2008. godine. Nemaju uopšte prodavnicu – do prodavnice moraju da odu maltene do Bajine Bašte, a to je više desetina kilometara dnevno“, priča Anja Despotović.
Ciljevi njihove akcije je, kako kažu, za početak, da se izvrši rehumanizacija studenata u društvu, jer smatraju da su trenutno izuzetno demonizovani, i svakodnevno kroz prorežimske medije se može čuti da su „teroristi i blokaderi“.
„Želimo da nas ljudi pogledaju u oči, shvate da smo mi ljudi isto kao i oni, i da nismo došli da pokrenemo građanski rat, nego da smo tu iz nekih čovečjih pobuda. Nećemo mi možda nikoga okrenuti za 180 stepeni, ali često uspevamo da im ubacimo nekog crva sumnje da nešto nije baš onako kako oni to shvataju. U pogledu im se vidi da se nešto tu prekopčalo.“
„ŠTO NE OSNUJETE STRANKU?“
Kako bi stekli uvid o tome šta su uradili loše, a šta dobro, i šta bi ubuduće mogli da urade drugačije, studentima mnogo znače impresije ljudi koji ih podržavaju. Međutim, postoje situacije u kojima im oni, uprkos najboljoj nameri, odmognu.
Ljudi, pogotovo iz malih mesta, znaju ko je na kojoj strani.
„Mi imamo taj transparent na kome piše nešto – ‘Student je prisutan’, ‘Popričaj sa studentom’, itd., ali to nije dovoljno. Moramo i da razglasimo da smo tu – da predočimo ljudima zašto treba da stanu“, priča Anja.
Kao dodatno sredstvo u unapređivanju njihovog zalaganja, studenti na svojim štandovima ostavljaju knjige utisaka u koje bi trebalo meštani da zapisuju svoje predloge i kritike.
„Predlozi su se uglavnom ticali političke artikulacije ili neke radikalizacije. Neki od najučestalijih predloga su da studenti osnuju svoju stranku i ekspertska vlada. Na taj način možemo da osetimo javno mnjenje i da to iskoristimo u razgovoru sa kolegama na plenumima“, kaže Anja Despotović, dodajući da će ova radna jedinica biti od izuzetnog značaja za dalju političku artikulaciju celog pokreta.
GAZDA
U svakom mestu koje su dosad obišli susretali su se s pojedinim građanima koji u prolazu plasiraju agresivan narativ, naučen putem režimskih medija, bez namere da se zaustave i učestvuju u dijalogu. Jedva čekaju da „dobace“ i pobegnu.
Ipak, mnogo puta uspeli su da im promene mišljenje.
„Kažem im: ‘Stanite da porazgovaramo, želim da čujem to što imate da nam kažete. Šta radimo pogrešno, šta vam smeta?’ Zbune se, jer uglavnom nemaju materijala da dopune ono što su rekli na početku“, priča Anja za Nedeljnik.
Primera je bilo različitih.
„U selima oko Šapca neki čovek je držao kafanu blizu mesta gde su bili pozicionirani naši stolovi. Kad sam došla, kolege su mi rekle da ih je taj čovek skoro oterao. Pomerio ih je da ne budu blizu njegove kafane. Tražili su i da odu do toaleta, a on ih nije pustio. Ponovo je prolazio posle nekog vremena i ja sam ga zaustavila da popričamo. Ta konverzacija je trajala dvadesetak minuta. Njemu je na kraju oko zasuzilo i pružio mi je ruku. Na kraju nam je potvrdio da nam želi da uspemo u tome što želimo da postignemo. Posle nas je upoznao sa svojim sinovima. Ti ljudi zaista nisu glupi. Jednostavno, veoma je teško sanirati efekte tridesetogodišnjeg medijskog ispiranja mozga, jer to nije samo ova vlast“, priča nam Anja Despotović.
KRITIKE
„Ne znači nam previše da nas tapšu po ramenu i hvale. Kritikovali su nas za sporost. Tražili su da što pre donesemo neko rešenje, neki konsenzus. Ljudi su se uplašili da su se pojavila razilaženja u onom trenutku kada su drugi univerzitetski gradovi predložili ekspertsku vladu, a Beograd se nije složio. Tu je bilo kritika, ali to se sve dešavalo ne zato što Beograd nije bio za ekspertsku vladu, nego zato što nismo smatrali da je realno da to uspe“, kaže ona.
Srećom, „studenti u svakom selu“ nikada nisu doživeli da im bezbednost bude ugrožena, ali je bilo neprijatnosti.
„Najveća neprijatnost bi možda bila kada vidite da nema nikakve šanse da sa nekim nađete zajednički jezik. Kada vam neko ponavlja stvari koje nisu uopšte racionalne, i vi pokušavate da ponudite argumente, ali ih oni ne čuju“, priča Anja Despotović.
RAT I INFORMISANJE
Prva višednevna akcija bila je pre otprilike dva meseca i tada su studenti obišli Čačak, Kosjerić, Užice, Požegu i okolna sela. U ovoj akciji su imali domaćine.
„Čika Đorđe i njegova porodica su nam dali na raspolaganje celu vilu. Hranili su nas i oblačili sve vreme dok smo bili tamo. Vozili su nas svuda, a dobili smo i preporuke iz prve ruke koja tačno sela da obiđemo i gde da se pozicioniramo. Grupa kolega je čak gostovala u kući ljudi koji su u vladajućoj stranci. Ugostili su ih iz poštovanja prema čoveku koji nas je doveo. Kolege koje su bile tu, uspele su da razgovaraju civilizovano, ali nije postignut neki efekat“, objašnjava Anja.
Dosadašnje iskustvo studenata pokazuje da se ljudi u Srbiji najviše plaše građanskog rata i misle da sve ovo vodi ka tome. Uglavnom je reč o starijim građanima.
Studenti se trude da budu dobro informisani kada idu na teren.
„Na primer, posle prve blokade RTS-a, jednodnevne, kada je žandarm udario svog kolegu, imali smo spreman snimak koji dokazuje da je to uradio njegov kolega, a ne neko od studenata, kao što je bila priča u medijima sa nacionalnom frekvencijom. Išli smo u Obrenovac tada. Stvarno je bilo mnogo slučajeva da ljudi dođu i kažu ‘Udarili ste policajca’, na šta im mi pokažemo snimak i oni ostanu u šoku. Zadržali su se da čuju još nešto. Došlo im je do svesti da smo možda u pravu i oko nekih drugih stvari“, kaže Anja Despotović.
Post Views: 23
Komentari