Koliko je ispred svog vremena, najbolje ilustruje podatak da Josipu Lisac i danas, duboko u 21. vijeku doživljavamo kao ekscentričnu, kontroverznu, usiljeno harizmatičnu zapadnjačku pop divu, koja nikako ne može biti domaća. Kao i sa svim drugim stereotipima i sa ovim je slučaj da ne može biti dalje od istine. Da je harizmatična i ekscentrična stoji, ali kod nje nema ničeg usiljenog, nametnutog, skandaloznog. Ona je samo energična umjetnica čiji se senzibiltet i harizma ne daju ukalupiti, zbog čega odudara od domaćeg sivila, te nailazi na osudu. Percepcija Josipe Lisac ‘70-ih i ‘80-ih godina mogla je biti samo oštrija.

Karijeru koja traje 40-ak godina izgradila je objavljivanjem 20-ak albuma, te nebrojenim koncertima i festivalskim nastupima, kojima je utabala svoj put do trona istinske muzičke dive. Pamtimo i pamtit ćemo njene neprolazne numere “Gdje Dunav ljubi nebo”, “O jednoj mladosti,” “Danas sam luda” “Hazarder,” “Boginja,” te pjesmu po kojoj je možda i najprepoznatljivija “Magla”. Ta potonja pjesna, objavljena je 1980. godine na albumu “Hir, hir, hir”, a autori su Ivica Krajač koji potpisuje stihove, kao i Karlo Metikoš koji je bio zaslužan za kompoziciju.

Pjesma ima prizvuk mističnosti, nedokučivosti, magnovenja. Tijelo poput pijeska, druga strana rijeke, usne od papira, dočaravaju taj međuprostor jave i sna. Magla u pjesmi stoji kao simbol razdvojenosti među ljudima. Lirski subjekt je zaljubljena žena koja nikako da ostvari toliko željenu bliskost s voljenim čovjekom. Takođe, prisutan je i motiv dozivanja izabranika svog srca, kojeg lirski subjekt nikako da dozove. Čini se da je on ostao zarobljen sa druge strane rijeke, te da je jaz između ovog ljubavnog para nepremostiv. Magla je navodno prepreka koja stoji na putu njihovoj sreći, a zapravo je disfunkcionalnost njih kao ljubavnog para ta koja ih razdvaja. Vole se, strastveni su jedno prema drugom, a opet se nekako ne vide, ne osjete.

U danima kada smo i sami opkoljeni maglom, kada se gušimo u smogu i smradu, valjalo bi da se zapitamo čega je simbol ta naša magla. Gdje smo toliko disfunkcionalni i neostvareni? Čekati do proljeća da se samo razbistri, odavno nema smisla…

Originalni tekst