„U septembru 1966. došao sam na Brione, na referiranje Titu“, piše ambasador Ivo Vejvoda. „Ujutru, na terasi ’Neptuna’, susreo sam Koču Popovića. Njegovi prvi dani, možda i prvi dan kao potpredsjednika Republike… Pozvao me da sjednem, da doručkujemo zajedno. U to, dolazi službenik iz Titovog kabineta, predaje Koči kovertu. I kaže: ’Druže Koča, predsjednik želi da vi potpišete.’ Koča čita prvu stranu, drugu, odjednom gužva papir… Ćutimo. Koča, pod savladanim besom: ’Od ovog momenta počinjem borbu za ukidanje funkcije potpredsjednika Republike!’ Zašutio je, pa dovršio: ’Zamisli, što mi je Tito poslao! Da potpišem odbijanje molbe za pomilovanje osuđenika na smrt!’ Moj prvi potpis kao potpredsednika Republike – smrt! Ti znaš, Tito potpisuje samo pomilovanja… Lijepo, predsjednik – pomilovanja, a potpredsjednik – smrti!“
Svom je dnevniku povjeravao misli prožete dubokom gorčinom, razočaranjem i skepsom prema budućnosti. Tito je opoziciju nazivao „gnjilom“ ili „trulom“ a Popović je takvim doživljavao sustav kojega je gradio njegov vrhovni komandant, s vremenom produbljujući razočaranje u oboje.
Ključ je ipak bio u viđenju budućnosti zemlje. Koča je bio orijentiran prozapadno; Tito neizlječivo zaražen Rusijom, od koje je povremeno bježao ali joj se kao razmetni sin uvijek vraćao. Koča je bio za emancipaciju mladih, liberalnih rukovodstava u Beogradu i Zagrebu – za „federiranje federacije“ – a Tito se tom rješenju, neiskreno, priklonio tek onda kad mu više ništa drugo nije ostalo na raspolaganju (1972. kod amandmana na Ustav pa onda i novim Ustavom 1974. kojim je bila de facto zacrtana konfederacija).
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE OD ČETVRTKA, 19. FEBRUARA NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
