Da li ste znali (Fruškogorci znaju) da u srcu Nacionalnog parka Fruška gora postoji privatna šuma, površine oko 300 hektara.

Vlasnici te šume čine najstariju šumsku zajednicu u Srbiji, a možda i u Evropi.

Malo lepih priča s Fruške gore

Ta zajednica osnovana je 1903. godine i starija je od Nacionalnog parka skoro duplo. Preživela je i Tita i kralja i Franca Jozefa…

Mnogi od nas su prolazili kroz tu šumu i ne znajući da su na privatnom posedu.

Divni ljudi koji vode Zajednicu nam nikad nikad nisu uskratili prolaz kroz šumu, niti ogradili bilo koji deo iste. Jedino što su očekuje od posetilaca je da poštuju prinicipe očuvanja prirode.

Nema kvadova, motora, divljanja, bacanja smeća…

Kako je kupljena šuma

Ugovor 79 Beočinaca o kupovini 509 jutara šume potpisan je 23. februara 1903. godine.

U Beočinu se i sada čuje priča o tome kako je pre sto godina odlučeno da se kupi velika šuma na Fruškoj gori, od sela do Brankovca. To je označilo početak Šumske zajednice. S kolena na koleno, vec čitav vek, prenosi se ta scena.

Priča kaže:

Učitelj Bogdan Glumac pozvao je okupljene Beočince da se izjasne, da glasaju. Kazao je: – Ko je za kupovinu šume, neka ustane na noge!

Ustali su svi! Učitelj je izbrojao: za kupovinu 509 jutara šume „Plemićko dobro“ na Fruškoj gori bili su svi – svih 79 domaćina, mahom siromašnih seljaka – pradeda i deda današnjih suvlasnika Šumske zajednice.

To jednoglasno „glasanje nogama“, omogućilo je vođenje daljeg postupka. Učitelju Glumcu se pripisuje da je sačinio „Ugovor“ kojim su 79 domaćina iskazali želju i volju da zajedno kupe 509 jutara šume, a istovremeno su tim dokumentom utvrdili međusobna prava i obaveze u gazdovanju šumom – ona je zajednička, a svaki suvlasnik ima samo idealni deo. Lepo je videti: i pre sto godina beočinski seljaci bili su pismeni – potpisali su taj dokument svojeručno, a učitelj Glumac učinio je to za onih nekoliko koji to nisu umeli.

Dalji pravni poslovi povereni su advokatu dr Jovanu Jovaniću. Beočinci su mu potpisali punomoć da ih „zastupa u svim gradjansko-pravnim i kaznenim poslovima, pred sudom, izvan suda i pred političkim oblastima“. Ističe se, pored ostalog, i odredba: naročito ga ovlašćuju da u njihovo ime sklopi ugovor sa vlasnicima šume – Karlom Kronom iz Novog Sada i Aleksandrom Leopoldom i Ludvigom Lihotm iz Seksarda. Takav kupoprodajni ugovor je napisan – rukom, na nemačkom jeziku, u sedam kratkih tačaka, u standardnoj formi i stilom uobičajenim za takav dokument.

U njemu se kaže da je sklopljen između pomenute trojice prodavaca šume – Krona, Leopolda i Lihta, i advokata Jovanića kao opunomoćenog kupca u ime 79 imena. Trojica veleposednika prodaju šumu za 60.000 kruna. Oni daju pravo da te nepokretnosti mogu biti upisane u korist kupaca i to bez njihovog znanja i saglasnosti.

Kapara od 6.000 kruna data je Kronu na ruke, a 54.000 kruna bice mu isplaćeno čim šuma bude uknjižena u zemljišnu knjigu u koristi kupaca, što se mora učiniti odmah po sklapanju ugovora.

Napisan u dva primerka, kupoprodajni ugovor su potpisali prodavci šume – Kron, u Novom Sadu, a Leopold i Liht u Seksardu, 27. februara 1903. godine, a za kupce dr Jovanić. Te njihove potpise potvrdio je, sa nekoliko rečenica na madjarskom jeziku, javni beležnik u Novom Sadu, svojeručno i pečatom.

Kupovina šume okončana je trećim dokumentom. Potpisom i pečatom, gruntovničar je sve to potvrdio 28. aprila 1903. godine.

Toga dana, Beočinci su postali vlasnici 509 jutara šume „Plemićko dobro“.

Autor: Ljuba Vukmanović, tekst objavljen povodom stogodišnjice Šumske zajednice 2003. godine, Udruženje vlasnika privatnih šuma „Šumska zajednica“ Beočin

Para vrti gde testera ne sme – šume Fruške gore seku i rasprodaju kao da im je dedovina

Original Article

(Visited 1 times, 1 visits today)