Jedna od brojnih intimnih drama koje je Mira Furlan doživela za života odvijala se prilikom njenog povratka u rodnu Hrvatsku posle gotovo dve decenije zarad posla. U prethodna dva odlomka iz autobiografije Mire Furlan „Voli me više od svega na svijetu“ glumica je pisala kakvu je patnju proživela igrajući Medeju u istoimenoj antičkoj tragediji u pozorištu Radeta Šerbedžije Ulysses na Brionima, koju je režirala Lenka Udovički.

Kako se „rasplela“ drama koja se odvijala na „mestu savršenstva“, kako je Mira Furlan nazvala Brione, glumica je, pre svoje smrti, zapisala u autobiografiji „Voli me više od svega na svijetu“, čije delove prenosi Nova.rs.

Poslednji odlomak memoara Mire Furlan glumica je naslovila: „Luda si… Predlažem ti da potražiš psihijatra“:

„Jednoga dana idem na probu, kad neki tip u bijelom odijelu, s debelom kubanskom cigarom u ustima, silazi sa svoje luksuzne jahte. Doziva me po imenu. Odmah ga prepoznam. Prije rata vodio je restoran gdje su se glumci rado okupljali nakon predstava.

U tim vremenima bio je poznat kao ljubazan, ali pomalo mutan tip. Glumci su ga voljeli, a on je zauzvrat volio njih. Bio je „naš“ čovjek, a njegov restoran omiljeno mjesto nakon predstave, gdje smo se mogli „relaksirati“ (u mnogo slučajeva to znači: uništiti se).

Njegovo držanje sada je prilično drugačije. Gleda me kao da me pomalo sažalijeva zbog moje tužne situacije. Ne čudim se, hodam po suncu koje prži vukući putnu torbu sa svojim scenarijem i odjećom za probe, dok se on spušta sa svoje jahte od milijun dolara, odjeven kao sam Tito.

Naša klasna hijerarhija i više je nego očita, čak i neupućenom promatraču. Da, ja sam nekoć bila zvijezda. On je bio običan tip u gradu.

No evo nas, u novoj Hrvatskoj, u novim ulogama: ja stenjem pod svojim teškim teretom, a on otpuhuje oblačiće iz cigare, s jahtom u pozadini.

– Mirice, drago mi je da te vidim – kaže on trudeći se zazvučati ljubazno, ali na kraju zvuči toliko patronizirajuće da mi se koža ježi. Umanjenica „Mirica“ nije od pomoći.

– I meni je drago što te vidim – trudim se biti pristojna.

– Pa, što radiš ovdje?

– O, pripremam predstavu. A ti? – pitam.

– Ja? Upravo sam kupio grad – kaže i počne se cerekati.

– Dakle, to je puno bolje, pretpostavljam. Grad, kažeš? – pokušavam ostati površna i vesela.

– Da, grad, mali istarski grad.

– Drago mi je zbog tebe – kažem.

Gleda me i pomno me proučava.

– Izgledaš dobro – kaže.

– Hvala, i ti – odgovaram. Stvarno izgleda dobro: samopouzdan i opušten. Novac i status to donose.

– Znaš, jako nam je drago što ste ti i Rade ovdje – kaže nekim novim, „službenim“ tonom. Uočavam riječ „mi“, riječ koja uvijek ljudima koji je rabe daje posebnu važnost i težinu. Ili bar tako misle.

– Ali – nastavlja on – Rade nas je uspio uvjeriti da je mislio ozbiljno kad se ispričao. Ti se nisi čak ni ispričala. A ni osmijeh ti nije skroz uvjerljiv. Ne možemo ti baš vjerovati.

Gledam ga i znam da sam upravo čula konačnu presudu hrvatske elite, koju, kako se čini, ovaj čovjek predstavlja: Rade je in, ja sam out.

– Hvala što si mi rekao – kažem. – Poradit ću na svom osmijehu. Časna riječ.

Shvaćam da se njegovo „mi“ odnosi na cijeli niz političkih savjetnika brionskog projekta i samog Rade. Shvaćam da sam ja, kako bi se njegov „povratak“ učinio mogućim, ta koju treba eliminirati iz slike. On je uspješno postao „dobar momak“. Ja pak moram ostati „loš momak“ ili, još bolje „loša cura“ i omiljena hrvatska vještica.

Sjećam se nedavnog intervjua s Radom. Kad su ga pitali što misli o tome da mi je Grad Zagreb oduzeo stan, oprezno je odgovorio: – Ne mogu to komentirati jer ne znam detalje tog slučaja.

Da li je to bio onaj isti čovjek koji me je nazvao kad sam se prvi put vratila u Zagreb radi suđenja? Da li je to onaj čovjek koji me je uvjerio da se vratim u Hrvatsku nakon svega što se desilo? Tko je zapravo taj čovjek?

Brioni. Gorak okus svega toga. Ali onda – ova scena: U malom sam brodu, sjedim s tobom, dijete moje, u krilu, vraćamo se na otok nakon odlaska u trgovinu na kopnu. Skakućeš i ja te pokušavam smiriti.

Iznenada uočim stariju ženu koja sjedi meni preko puta. Pomno me promatra. Nasmiješim joj se. Ona mi uzvrati osmijeh i kaže: – Gospođo Mira, molim vas, molim vas, oprostite nam.

Pomislila sam da nisam dobro čula. Nisam imala pojma o čemu govori.

– Oprostite? – rekla sam.

Tada se žena rasplače. – Molim vas, oprostite nam što smo šutjeli. Jako mi je žao. Jako mi je žao.

Ustajem i sjedam pokraj nje. Grlim je i obje plačemo cijelim putem do otoka. Plačemo za izgubljenim godinama, izgubljenim životima, izgubljenim ljudima. Ne možemo prestati plakati.

Ili ova scena: Sjedim na klupi u amfiteatru gdje nastupamo s novinarkom koja me je došla intervjuirati.

– Zdravo – kažem. – Ja sam Mira.

– Zdravo – odgovara ona. – Tako mi je drago što sam vas upoznala – počne pa brizne u plač.

– Što se dešava? Zašto plačete? – pitam, uznemirena i začuđena.

– Tako ste dragi, tako lijepi, tako simpatični.

Počnem se smijati. – Zašto je to razlog za plač? – pitam nastojeći opustiti situaciju.

– Jer sam mislila da ste ta zla, grozna žena, ta kučka. Kako je to moguće?

Ostala sam bez teksta. Da, moguće je. Ratna propaganda moćan je stroj, bez milosti i veoma efikasan. Laž ponoviš toliko puta da nakraju postane istina. Goebbels je bio u pravu.

Na premijeri stajaće ovacije traju deset minuta. U publici je toliko puno ljudi da su se glumci morali nagurati u prostor koji zauzima tek polovicu cijele pozornice. Prekrasno je: nadmećemo se s galebovima i zrikavcima.

Ništa nije uzbudljivije od teatra pod vedrim nebom. Kad sam na pozornici pa me puste na miru, sretna sam. Osjećam se moćno. Osjećam se jako. Opet sam to „ja“.

Ali kad potrčim niz stepenište na samom kraju predstave da se naklonim, ja, izgnana Medeja i izgnana Mira, stojeći pred publikom koja me voli i mrzi, baš i ne mogu uživati u jakom, neobuzdanom aplauzu. Vidim se u nekoj vrsti duple ekspozicije. Ovdje sam, u tom dugo očekivanom trenutku katarze, trenutku pravde, trenutku kad se podvlači crta. I da, to je lijepo i zadovoljna sam. Ali nekako sam isto tako daleko, samo promatrač, skeptik, ona koja ne vjeruje.

Vidim taj izljev ljubavi i poštovanja kao ono što stvarno jest: samo jedan trenutak u vremenu, slučajan i prolazan kao i moj egzil, nepovezan sa mnom kao što je bio nož u leđa. Nikad više neću moći stvarno vjerovati u tu vrstu „ljubavi javnosti“. Nikad više neću se osjećati kao jedno sa svojom javnom osobom, bez obzira na to je li ona voljena ili omražena. I u nekom kutku svog uma znam: to je lekcija na kojoj trebam biti zahvalna.

Te večeri nakon premijere, usred svih tih slavljeničkih zagrljaja (koliko su iskreni?) tražim čovjeka koji me ovamo doveo. Ne mogu ga naći. Konačno ga uočim u gomili.

Guram se kroz ljude koji mi se osmjehuju i žele mi stisnuti ruku. Ali jedina ruka koja mi u tom času treba jest njegova. I evo ga, ovdje je. Prilazim mu s osmijehom. Ova je večer bila dobra, sretna. Ne samo za mene nego i za njegov teatar, za njegov povratak kući.

Ali on se ne pomiče, očito se odupirući ideji da bi mi trebao čestitati. I tako samo stojimo ondje i zurimo jedno u drugo. Što je pošlo ukrivo? Zašto?

Njegov je bijes opipljiv. Jednostavno mi ne može stisnuti ruku. Umjesto toga hladno me pogleda pa kaže: – Žao mi je što si uspjela postići samo sedamdeset posto ove uloge.

Iduće godine opet sam ovdje, samo za nekoliko predstava. U međuvremenu nismo kontaktirali. Sada komuniciram samo s produkcijskim timom. U međuvremenu se promijenila politička situacija u Hrvatskoj i Hrvatska demokratska zajednica vratila se na vlast. To je ista ona nacionalistička, desničarska stranka koja je povela Hrvatsku u rat.

U duhu vremena, Rade na Brione zove svog starog prijatelja, glumca Zlatka Viteza. Vitez je bio desna ruka predsjednika Tuđmana u vrijeme rata te njegov ministar za kulturu. (On je bio i čovjek koji mi je predao posljednju hrvatsku kazališnu nagradu na pozornici HNK-a 1991, neposredno prije rata, kao moju zadnju šansu za iskupljenje, koju nisam iskoristila.)

Ovo novo savezništvo dio je stare ideje o nacionalnom pomirenju: nekadašnji ideološki neprijatelji ujedinjeni su u svojoj zajedničkoj ljubavi prema domovini. Drugim riječima, nacionalni aspekt trebao se izdignuti iznad svih ideoloških razlika, utvrđujući „naciju“ kao glavni i najvažniji faktor u životima građana.

Sve novine pune su fotografija te dvojice glumaca koji gledaju jedan u drugoga, simbolički predstavljajući dva dijela Nacije, tragično rastavljene ratom, no koja se sada pomiruje ovdje, na Brionima, simboličkom sjedištu moći elite bivše Jugoslavije.

U času kad stižem u Hrvatsku da opet odigram Medeju, vukući za sobom dva kofera, Goranova mama mi kaže: – Nevjerojatno! Upravo su te spominjali na televiziji.

Sa strahom se približim televizoru i vidim okrugli stol koji vodi već spomenuti glumac. Tema rasprave je: „Što je Mira Furlan mislila kad je rekla: ’Brioni nisu Hrvatska’“.

Čujem Viteza kako kaže: – Svi mi jako dobro znamo što ona misli – dok drugi gosti kimaju slažući se, prijekorno. Ne znam da li da zaplačem ili se nasmijem.

Idući dan sam na otoku. Ovog puta nitko me čak i ne pozdravlja. Kad idem na probu, vidim Viteza kako hoda prema meni. Kad me ugleda, promijeni smjer ne želeći me sresti licem u lice.

Kako bi to bilo zabavno, pomislim. Da li ću uopće moći funkcionirati u tako neprijateljskom okruženju? Bolje da uspijem, govorim sama sebi.

Idućeg dana uzimam u ruke lokalne novine. U njima nailazim na intervju s Vitezom gdje je jedna od glavnih tema opet – tko drugi nego Glavna vještica? „Čak i Rade je morao prekinuti odnose s njom zbog njezinih političkih stavova“, obavještava on pučanstvo. Ha, mislim, tako se to radi: preko drugog igrača.

Nitko si ne želi previše zaprljati ruke. Tako mudar igrač prosljeđuje prljavi posao nekom drugom. Ovo baš i ne mogu progutati. Ovdje sam, na tom malenom otoku, gdje moraš svakoga dana naletjeti na svakoga i uz svakoga sjediti za doručkom, bez šanse da ih izbjegneš.

Ovdje sam, igram tešku ulogu, dok me istodobno kolege javno napadaju. Ovdje sam, igram svake večeri kao da mi je zadnja, dok glavni za cijelu operaciju, čovjek koji me je pozvao, šuti kao zaliven.

Goran me potiče da se javim Radi, da se pokušam „probiti kroz sva ta sranja“. Natjeram se podići slušalicu. – Rade, što se dešava? – pitam ga. – Da li mi možeš objasniti, molim te?

Tišina je potrajala.

– Što želiš reći? – konačno kaže on. – Ništa se ne dešava. Ne znam o čemu pričaš. Izmišljaš stvari. Luda si, to se dešava. Predlažem ti da potražiš psihijatra.

– To je jedina stvar koju mi imaš reći? – nisam bila spremna dići ruke. – Da – kaže on i poklopi. Da li sam istjerana iz Hrvatske po drugi put? Ovaj put od prijatelja? Nikad me više neće pozvati na taj otok. Nikad više nećemo progovoriti ni riječ.“

Kraj

Mira Furlan o sukobu sa Šerbedžijom: Svi se prave da je sve u redu, ali nema sumnje, vibra se promenila

Original Article

(Visited 1 times, 1 visits today)