Ivan Gavrilović, koji je devedesetih godina harao estradom, u intervjuu za Informer govorio je o mladim kolegama koje se svim silama trude da dostignu bar deo njegove slave. Otkrio je da jedino Aleksandra Prijović može da nasledi Cecu.
Ivan Gavrilović, koji se devedesetih družio sa kriminalcima, sada je evocirao uspomene na period najveće popularnosti i dotakao se anegdota koje je tokom spektakularnih turneja doživljavao sa kolegama.
Kakve vas uspomene vezuju za devedesete godine?
– Ne volim da se osvrćem na prošlost, više volim da se usredsredim na sadašnjost i na ono što će se dešavati u budućnosti. Ipak, kada pomislim na devedesete, setim se jednog lepog perioda i svega što smo moje kolege i ja uspeli da stvorimo. Iako su okolnosti bile izuzetno teške, smatram da smo svojom muzikom ljudima pomogli da stvore uspomene koje i dan-danas žive. To je bila naša misija i smatram da smo je izuzetno uspešno ispunili.
Foto: ATA Images
Kako publika danas reaguje na vas, jeste li zadržali popularnost koju ste imali devedesetih?
– Ljudi i danas fantastično reaguju na mene. Gde god da se pojavim, žele da se pozdrave i popričaju sa mnom. Kada neko dođe i kaže mi da sam car ili kralj, znam da sam sve ove godine radio prave stvari i da moja muzika i posle više od 30 godina vredi. I dalje srećem ljude koji mi pričaju kako su uz moje pesme stvarali najlepše uspomene. Mnogi su se uz njih prvi put poljubili, vodili ljubav… Ponosan sam na to što me ljudi i dalje vole i što moje kolege i ja nastupamo i oživljavamo devedesete.
Na koju pesmu u karijeri ste najponosniji?
– Definitivno na pesmu „200 na sat“. Ona je napravila ozbiljnu prekretnicu i pokrenula sve što se dalje dešavalo u mojoj karijeri. Kasnije su došli i ostali hitovi, ali to je pesma koja mi je otvorila sva vrata.
Foto: Masha Bandjur
Koju anegdotu iz devedesetih godina pamtite kao najzanimljiviju?
– Joj, toliko je teško izdvojiti neku jer ih ima na hiljade! Mogli bismo da napravimo poseban intervju u kom bismo govorili samo o tome i koji bi se zvao „Anegdote iz devedesetih“. Bilo je mnogo zanimljivosti, a predvodnik svih šala bio je Džej, koji je svima nama bio guru i od kog smo mnogo naučili. Pamtim guranja, ispadanja iz autobusa… Džej nam je često krio satove, a kada ih on sakrije, nije bilo nikakve šanse da ih nađemo (smeh). Pored toga, na turnejama smo se često smrzavali, tako da smo imali običaj da jedni drugima krademo grejalice.
U kakvim ste odnosima s mlađim kolegama?
– Sjajnim! Nedavno sam se sreo sa Vojažem, koji me je srdačno pozdravio i želeo da se slika sa mnom. Kasnije sam se i ja slikao sa njim jer ga moji klinci obožavaju.
Da li vam se dopada njegov duet sa Cecom?
– To je muzika koja je aktuelna i koju omladina voli. Pesma mi se sviđa i rado bih snimio duet sa nekim od aktuelnih repera.
Foto: Foto: Miloš Rafailović
Postoji li pevačica koja će naslediti Cecu?
– Da, Aleksandra Prijović je jedina koja može da je nasledi. Ima glas sličan njenom, a i pesme koje snima su u Cecinom fazonu. „Bolesnim“ brojem arena koje je napunila dokazala je da je zvezda i da će sigurno biti Cecina naslednica.
Nedavno ste opleli po kolegama koje se farbaju i čupaju obrve, da li vam je neko od njih to zamerio?
– Ne, nema razloga. Sve su to zanimljive situacije kojima sam prisustvovao ili su mi ih drugi ljudi ispričali. Naime, jedan čupa obrve, drugom se farba sliva niz lice… Sve je to dobro zezanje i nisam mislio ništa loše kada sam to izjavio. Svi stariji muškarci se farbaju jer žele da izgledaju mlađe. I ja se farbam, ali mi se boja nikako ne prima! Ipak, dobro izgledam i ovako sed, deluje kao da sam se šatirao.
Kolege vas zovu Desingerica devedesetih, da li vam to poređenje smeta?
– Ne, nema razloga da mi smeta! Vidim da i na društvenim mrežama često prave klipove u kojima nas porede. Možda i postoji neka sličnost, ali on je mlad momak i definitivno ima više energije od mene. Povezuje nas to „ludilo“, jer sam i ja, kada sam bio mlad, rušio sve pred sobom. Desingerica je pronašao svoj fazon, publika ga je prihvatila i u potpunosti ga podržavam.