Kako izbeći eskalaciju u svetu u kom mnoge države – Ukrajina, Rusija, Palestina, Izrael – konflikte u koje su uključene doživljavaju kao egzistencijalne, posebno u trenutku u kom vidimo da se velike sile oglušuju o sopstvena pravila? Nasuprot razuzdanog neokonzervatizma koji danas praktikuje u Evropi, kako bi mogla da izgleda potraga Francuske za zajedničkom bezbednošću?

Pax Americana je na umoru i iza sebe ostavlja svet u ozbiljnom neredu. Tokom protekle tri decenije, Sjedinjene Države su, u pratnji svojih saveznika, verovale su da mogu da svet preoblikuju prema sopstvenom liku: putem uticaja, verujući za sebe da su primer drugima, putem regulacije, predstavljajući se kao izvor prava, i sve više putem sile, svesni toga da su najmoćniji. Tako su iz vida izgubile sopstvena obećanja i prouzrokovale globalni otpor čiju cenu danas svi plaćamo.

Vreme nije za osvrtanje unazad, već za učenje lekcija i gledanje unapred, ka svetu koji dolazi, svetu zarobljenom u paklenom mehanizmu, u zupčanicima globalnog rata, sazdanog od tri paralelna procesa. Svet je, pre svega, fragmentiran. Do toga je došlo ponajpre usled do sada neviđene deregulacije upotrebe sile. Konsenzus iz 1945. godine, kojim je uspostavljen međunarodni poredak u službi mirnog rešavanja kriza, opstao je tokom Hladnog rata u interesu deeskalacije, a zatim se pod američkom supersilom „svetskog policajca“ – raspao.

S jedne strane, do toga je došlo jer su se zapadne sile, garanti ovog poretka, oslobodile sopstvenih pravila, delujući van okvira međunarodnog prava na Kosovu 1999. i u Iraku 2003. godine, bez brige za to da li bi stvari mogle poći po zlu, kao u Libiji 2011, i bez političke perspektive, kao u Sahelu od 2013. godine. S druge strane, za eroziju prava zaslužne su sile poput Rusije i Kine, nezadovoljne poretkom iz 1945. godine u kom za njih nije bilo puno mesta i koji im se čini kao da opravdava lagodnu upotrebu pretnji i sile.

Ova fragmentacija delom je rezultat i ubrzanja kriza koje su svet učinile eksplozivnijim nego ikada pre, nakon serije građanskih ratova proizašlih iz „arapskog proleća“ 2011. godine, u Libiji, Siriji i Jemenu. Svi zamrznuti konflikti iz 1990-ih kao da su dostigli tačku usijanja: rat u Ukrajini od 2014. godine i još više od 2022. godine, dvostruki rat u Nagorno-Karabahu između Azerbejdžana i Jermenije 2020. i 2023. godine, i novi rat u Gazi 2023. godine. Oportunistički akteri, terorističke grupe, moćnici i etno-nacionalistički pokreti sa svih strana pomeraju svoje figure na šahovskoj tabli svetskog haosa.

Konačno, ova fragmentacija hrani se polarizacijom međunarodnog sistema koju množenje sankcija samo pogoršava. Rivalitet između Kine i Sjedinjenih Država postepeno primorava svaku zemlju da se opredeli i zauzme stranu. Hladni rat nas je naučio koliko je bipolarizacija problematična u pogledu trke u naoružanju, rizika od eskalacije i proksi sukoba na spornim marginama. Međutim, ona se danas odvija u do sada neviđenom obimu, a odnos snaga na duge staze i u apsolutnim vrednostima uopšte nije povoljan po Vašington, ni demografski, uprkos ubrzanom starenju Kine, ni privredno, uprkos krizi kineskog rasta, niti možda politički, u trenutku kada Sjedinjene Države postaju sve nepouzdanije, sve zahtevnije, na momente čak i naredbodavne. Ukoliko nam danas deluju drsko, to je zato što pružanje zaštite ne ide bez iskušenja vazalizacije, pa čak i predatorisanja svojih saveznika. Glavna komparativna prednost Amerike još dugo će biti njena nadmoćna vojska, raspoređena širom sveta, jedina koja poseduje kompletan savremeni arsenal i koja je prekaljena čitavim vekom ratovanja, dok kineska vojska nema nikakvo neposredno iskustvo. Glavno težište ratova je na azijskim uporištima – Japan, Južna Koreja i Tajvan – i, posredno, evropskim saveznicima, budući da polarizacija olakšava približavanje pa čak i stratešku komplementarnost Kine i Rusije, što do sada uopšte nije bilo očigledno.

Sve ili ništa logika

Drugi proces zaslužan je za proizvodnju logike totalne konfrontacije. Situacije u Ukrajini i Gazi ukazuju na nove nivoe intenziteta rata. Bilo je tu i nekih poređenja, katkad s rovovskim ratovanjem, ili bombardovanjem Drezdena. Ali mnogo dublje od toga, u ovim konfliktima novog tipa dominira logika sve ili ništa, koja nalaže da je svaki kompromis ravan kompromitaciji. Taj lajtmotiv Minhena nije nas napustio.

Ovde nije reč tek o teritorijalnim sporovima, već i o egzistencijalnim, i to po sve zaraćene strane. Ukrajinci, suočeni s ruskom agresijom, suočavaju se s eksplicitnom voljom za uništenjem njihove nacije, kulture i jezika. Ali, među ruskim liderima podjednako preovlađuje ideja o egzistencijalnom ratu za svoja prava kao nacije, suočene s pritiskom Zapada koji joj preti s druge strane granice. U Izraelu je 7. oktobar probudio osećaj egzistencijalne ranjivosti, dovevši u pitanje temeljno obećanje države Izrael da će Jevrejima obezbediti sigurno mesto za život. Razmere i užas ovog napada na izraelsku teritoriju, kao i debakl obaveštajnih službi i vojske, doveli su do trajnih sumnji i straha. U Gazi, intenzitet neprestanog bombardovanja, stepen uništenja i osećaj da se na meti nalaze čitava kulturna, zdravstvena i obrazovna infrastruktura, ali i kolektivni identitet, pojačava osećaj osude na smrtnu kaznu.

Ovi ratovi su totalni i zato što su memorijski, zato što sa sobom nose teret prošlosti. Kao da su prizvani svi duhovi istorije. U Rusiji se mobilizuje sećanje na „Veliki patriotski rat“ (1941–1945), a Ukrajina se prikazuje kao zemlja koju treba denacifikovati; u Ukrajini se podseća na gladomor (1932–1933) i poziva na destaljinizaciju Rusije. U Izraelu je 7. oktobar prizvao stravični odjek Holokausta, pa neki osvajanje Gaze i uništenje Hamasa smatraju za „denacifikaciju“ koja opravdava bombardovanje, vojnu okupaciju i, negde u budućnosti, reedukaciju stanovnika Gaze; s palestinske strane, tu je sećanje na Nakbu, katastrofu iz 1948. godine, koja je u mislima svih koji strepe da je želja Izraela da konačno protera Palestince u pravcu Egipta ili ko zna gde.

Nemojmo se zavaravati, ova spirala identitetske esencijalizacije Drugog koju vidimo u ovim ratovima prisutna je i kod nas. Svi su u strahu. „Logika neprijatelja“, kako ju je analizirao Karl Šmit, daje obličje strahu od nemilosrdnog neprijatelja namerenog da nas uništi. Svodeći drugog na karikaturu, pretvaramo ga u demona vođenog zadnjim i podlim namerama – čime na tragičan način potvrđujemo uverenje tog protivnika da snivamo njegovu propast. To je, unutar jedne zemlje, mehanizam građanskog rata čije klice i danas izniču tu i tamo, ponajpre u histerizovanim američkim predsedničkim izborima. Izvan neke pojedinačne zemlje, ovo je logika totalnog rata.

Treći proces, globalizacija rata, teži svom konačnom ishodu: „globalnom ratu“, ratu bez granica, pojačanom globalizacijom.

Globalni rat nema granice širenja svoje zaraze. Nekada su prostorne barijere, spori protok informacija i ograničenja razmene služili kao prirodna lokalizacija konflikata. Danas, naprotiv, ratovi pogađaju čovečanstvo koje je u potpunosti međuzavisno i međupovezano, pa su privredni šokovi, političke strasti i ratne mobilizacije gotovo momentalne. Naš svet tako postaje zapaljiviji od svakog minulog međunarodnog sistema, ostavljen na milost i nemilost i najmanjem proklizavanju, najmanjoj manipulaciji.

Globalni rat prodire u svaki ćošak, u mora, kopna i vazduh, što je i očekivano, ali mu obrise nalazimo i u svemiru i sajberprostoru uz, u oba slučaja, neviđene posledice po svakodnevni život u „pozadini“: poremećaji u zdravstvu, hibridni informacioni rat i politička destabilizacija, transformacija međunarodnih konflikata u građanske i identitetske bitke.

Globalni rat sobom nosi potencijalno neograničeno uništenje uz nimalo beznačajan rizik od izbijanja nuklearnog sukoba, poremećaja trgovinskih puteva i rizike od nestašica i inflacije. Od pretnje ratom u svemiru deli nas samo procena onih koji ponekad olako misle da je rat zapravo najkraći put do mira. Taj rat završio bi samo u miru groblja.

Globalni rat je i samoubilački rat protiv same planete, rat koji nas odvraća od naših ciljeva dekarbonizacije, skrećući teško uprtu energiju s te teme; ali, još važnije, uvodi nas u konkurentski demarš, koji dekarbonizaciju pretvara tek u još jednu promenljivu stavku u međublokovskoj konfrontaciji, odnosno u gubitak na bilansu ratne ekonomije. Ko da prihvati stezanje kaiša, ako time rizikuje da će smanjiti cenu struje svog rivala? Ovaj naopak proračun vodi nas u sve brže klimatsko zagrevanje.

U ovom lako zapaljivom svetu, Francuska danas samu sebe čupa iz korena, usred Evrope koja se nalazi u stanju raspada. Rizikujemo Francusku bez korena u Evropi van igre.

Peta republika je u svojih prvih šezdeset godina postojanja uspevala da se iznova uspostavi u svetu, nakon debakla iz 1940. godine, izgubljenih kolonijalnih ratova i Suecke krize koja ju je, da tako kažemo, bacila u zapećak i izložila kritikama oba bloka. General De Gol iskoristio je priliku da ostavi trajan pečat koji je prestiž Francuske utemeljio na četiri stuba: kao garanta i pionira multilateralnog poretka, opravdavajući svojim dinamizmom neočekivanu pripadnost poretku koji je 1945. godine odneo pobedu; kao podstrekača i sile ravnoteže u sukobu blokova, ni svrstanog ni ravnodušnog; kao nezavisne sile, opremljene nuklearnim naoružanjem, koja govori ravnopravno sa svim državama sveta; i konačno, kao pažljivog inicijatora političke solidarnosti Evrope u periodu njenog unutrašnjeg zbližavanja, u ime prevazilaženja međunacionalnih trvenja.

Današnja Francuska kao da je iščupana iz korena. Odaje utisak čudne nemoći. Od 1989. godine, destabilizovana je nestankom jednog od blokova, ponovnim usponom Nemačke i gubitkom uticaja u Africi. Zatim se prepustila nekontrolisanom nizu vojnih intervencija, zavisnosti od američke moći i rastućim tenzijama s Nemačkom.

Francuska vodi nestalnu i promenljivu politiku, kao da nespretno pleše s noge na nogu. U odnosu spram Sjedinjenih Država, koleba se između „bromanse“ s Donaldom Trampom i nepoverenja prema NATO-u, koji se navodno nalazi u (…)

Originalni tekst