(P)likovi
Istorija mentalnih oboljenja Aleksandra Vučića

Bekstvo u bolest

Sve što kaže, Vučić laže. Sve, osim kad priča o svojim bolestima, iako i tada naglašava fizičke, a ne psihičke, koje su mnogo opasnije. Otkad je stupio na političku scenu, sto puta je ponavljao anegdote iz mučnog detinjstva, koje su ostavile trajne traume. Mama Angelina ga je zapostavljala, ispustila ga je iz naručja, pa je povredio glavu i oko, a posledice i danas trpi. Tata Anđelko ga je terao da jede pokvarenu paštetu. Prva supruga je skrivala istinu o svom detetu, a druga o nestašlucima iz vremena dok je bila hostesa na Pinku. Uz porodične drame, Vučić ima krizu identiteta, ne zna da li je srpskog ili rumunskog porekla, koje je vere i zašto su mu rođaci bili vojnici Austro-ugarske i NDH. O Vučićevim mentalnim poremećajima, u kojima on uživa, a od kojih pati cela Srbija, piše zamenik glavnog urednika Magazina Tabloid Predrag Popović, bivši urednik u Dnevnom telegrafu, Nacionalu i Pravdi, nekadašnji saradnik i prijatelj bolesnog tiranina.

Predrag Popović

Uskoro, kad padne s vlasti, Aleksandar Vučić će moći spas da traži samo na na jedan način – bekstvom. Pošto za njega u svetu nema „sigurne kuće“, moraće pokušati da, umesto u Urugvaj ili gde god, pobegne u bolest.

I ranije je, u svakoj kriznoj situaciji, bekstvo od odgovornosti pravdao nekim oboljenjem. Vojislav Šešelj i Tomislav Nikolić su priredili igrokaz sa hapšenjem i zatvaranjem u Gnjilanu, u junu 1995. godine. Četničkim vojvodama je to trebalo da posluži kao alibi za nečinjenje u vreme pada Krajine.

Vučić nije otputovao s njima jer je, navodno, dobio dijareju. Više se plašio režiranog boravka u ćeliji, nego sramote. U leto 1999, kad se, posle mesec i po dana izgnanstva vratio u Srpsku radikalnu stranku, odsustvo je objašnjavao povredom kičme. Dok je trajao puč u SRS-u, Vučić je dve nedelje tihovao u vinskom podrumu porodične vile u Jajincima.

Ljut zbog nekorektne podele četiri miliona evra, kojima su „žuti tajkuni“ platili razbijanje Šešeljeve stranke, odbijao je da se zvanično priključi pučistima. Kad je dobio pola plena, prihvatio je mesto zamenika predsednika Srpske napredne stranke.

Privremeno dezerterstvo je objasnio velikim problemima sa srčanim pritiskom. I na konferencijama za medije je, kao dokaz, pokazivao dozer pun lekova. Ima još mnogo takvih slučajeva, a poslednji se odigrao početkom maja, kad mu je, tobože, pozliko u Americi, pa je morao hitno da se vrati u Srbiju.

Ako ništa drugo, Vučiću treba verovati da je bolestan. Fizički i psihički. Iako on naglašava svoje fizičke zdravstvene probleme, ozbiljniji su i opasniji mentalni.

Javnost u Srbiji je podeljena oko procene Vučićevih kognitivnih sposobnosti. Mnogi ga smatraju izuzetno pametnim, a oni koji ga bolje poznaju tvrde suprotno. Međutim, svi su jedinstveni u uverenju da je potpuno lud. Za takvu dijagnozu nisu potrebne stručne analize, dovoljno je pogledati bilo koji njegov medijski nastup. Nema potrebe za nabrajanjem simptoma njegovih mentalnih poremećaja, svi su opisani na stranicama našeg Magazina Tabloid.

Vučić je uvek bio takav, samo je, po dolasku na vlast, totalno raskrinkan. S obzirom na njegovu privatnu biografiju i političku karijeru, izgleda da Vučić nije ni imao šanse za normalan razvoj. Brojne porodične intrige i identitetske dileme – lične, nacionalne i verske – doprinele su stvaranju fatalnog koktela kompleksa, koji su ga, naposletku, formatirali ovakvog kakav je danas.

Odrastao je u ºolidno situiranoj porodici, u kojoj je bilo više materijalnog, nego emocionalnog dobra. I danas, kad koristi porodicu u marketinške svrhe, Vučić nehotice otkriva mračne detalje iz ranog detinjstva. Svaka anegdota, koju često priča u prisustvu roditelja, opisuje neku traumu. Javno se, i sad, u 56-oj godini života, žali da je mama Angelina uvek više volela mlađeg sina, Andreja. Da ga je zanemarivala još dok je bio beba, Vučić dokazuje pričom kako ga je mama ispustila iz naručja, pao je na glavu, zadobio je teške povrede čela i levog oka, koje je trajno oštećeno.

Dugo je nosio gazu na levom staklu naočara, a i sada ne vidi dobro na to oko. U ispovestima na Pinku i Hepiju, Vučić često pominje kako je bio posebno vezan za brata, pošto je mama mnogo radila i često izbivala iz kuće, a tata Anđelko je bio veseljak, „voleo je društvo i dobro vino“. No, sudeći po Vučićevoj sto puta ponovljenoj priči o tome kako ga je tata terao da jede pokvarenu francusku paštetu u crevu, čini se da je Anđelko bio veseo u kafani, a strog i grub u kući.

Sa takvim početnim predispozicijama, Vučiću je bio garantovan put u razna mentalna oboljenja. Jadranka Joksimović, njegova dugogodišnja saradnica, tvrdila je da Vučić boluje od kompleksnog posttraumatskog sindroma. Prema njenoj proceni, Vučićem PTSP nije izazvan ratnim traumama, nego događajima iz detinjstva i rane mladosti, koji su oštetili nervni i endokrilni sistem.

a stvar bude još gora, kao što procenjuje samouka psihoanalitičarka Jadranka, vremenom su se kod Vučića kumulirali dodatni šokovi i traume. Svoju dijagnozu, ona potkrepljuje navodima o Vučićevoj drami kroz koju je prošao kad je saznao da Ksenija Janković Vučić, njegova tadašnja supruga ima vanbračno dete, odnosno da mu Nevena Janković nije svastika, nego pastorka. Pod pritiskom podrugljivih komentara stranačkih koleginica, Vučić je napustio SRS i otišao u manastir Kovilj, po pomoć svog duhovnika, tada igumana a danas patrijarha Porfirija Perića.

Vremenom, Vučić je preboleo tu sramotu, koja je bolela i Kseniju, naročito posle njegovih krošea i aperkata. Preslab da muški podnese tu nelagodu, ali ni da se razvede, jer je procenjivao da bi to nanelo štetu političkom imidžu, osvetnički bes je istresao na suprugu. Nije ga zanimalo što će njihova deca trpeti posledice odrastanja u uslovima porodičnog zlostavljanja. To je jedan od uzroka zašto se njegov sin Danilo, tek što je postao punoletan, lečio od alkoholizma, i zašto je ćerka Milica insistirala da napusti Srbiju, kako bi se školovala što dalje od otuđenog oca.

Još teža trauma, sa ozbiljnijim političkim implikacijama, zadesila je Vučića kad su se u medijima i na društvenim mrežama pojavile informacije koje su ukazivale da mu pravi otac nije Anđelko Vučić, nego Fahri Musliu. Osim detalja, koji su objavljeni u našem Magazinu, pojavili su se i brojni svedoci te davne romanse, koja se pretvorila u Vučićev aktuelni horor.

Među njima najznačajniji je autoritet Dragana Jovanovića, doajena srpskog novinarstva, bivšeg novinara i urednika u NIN-u, koji je u intervjuu za podkast Slavija info otkrio svoja saznanja o vezi nestašne Angeline i albanskog lover boy-a Fahrija. Jovanović tvrdi da su svi novinari znali za njihovu romansu, pa i da su često vikende provodili u jednoj vikendici u Sremu.

Za tu priču znao je i Šešelj, koji je smislio sebi svojstvenu pakost kako bi se, izokola, narugao Vučiću. Na svakom stranačkom ili privatnom druženju, Šešelj je, uz standardnu četničku playlist-u, naručivao pesmu „Kućerak u Sremu“. Osim činjenice da ne postoji nijedan Hecegovac, poreklom iz Popovog dola, a rođen i odrastao u Sarajevu, koji bi kao omiljenu pesmu izabrao ovu o Sremu, da je u pitanju Šešeljevo sprdanje sa Vučićevom traumom govore i stihovi tog ewergreen-a: „Ima jedan kućerak u Sremu; zidan je od blata, iz inata; s pogledom na jablanovo granje: i salonom za plakanje…“

Uzalud je Vučić, čim je Šešelja ispratio u Hag, zabranio četničke i sremske pesme u svom društvu. Čak je i radikalske mitinge počinjao pesmom Bila Kontija „Gonna Fly Now“, soundtrack-om iz legendarnog filma „Rocky“. Iako je Vučić tim muzičkim izborom prizivao identifikaciju sa Rokijem Balboom, autsajderom koji se vinuo do šampionskih visina, i ovi stihovi podsvesno ukazuju na haos u njegovoj glavi: „Sada se trudi; tako je teško sada; sada postojam jak; ali neće dugo trajati; leteću, leteću, leteću…“

Traume, izazvane Ksenijinim prikrivanjem maloletničke trudnoće i rođenja ćerke, a potom i pričom o Angelininim avanturama, ostavile su posledice na svim nivoima njegove psihe, pa i na njegovu seksualnost.

Magazin Tabloid je u broju 334 objavio policijsku dokumentaciju iz koje se vidi da je, 2002. godine, policijska patrola u parku pored Ekonomskog fakulteta zatekla Vučića prilikom seksualnog odnosa sa transvestitom Nikolom Brujićem, zvanim Likana, iz Zemun Polja. Likana je Vučiću naplatio/la 150 evra za seks.

„Jedne večeri, pored Likane se zaustavio automobil sa Likani dobro poznatim vozačem – bio je to Aleksandar Vučić, koji je, očigledno, i ranije koristio njene usluge. Pošto mu se žurilo, odnos su morali da obave na brzinu u njegovim kolima. Likana mu je za uslugu analnog seksa naplatila 50 evra, ali joj je Vučić dao ukupno 150 evra, tražeći dodatnu uslugu. Naime, pošto je obavio snošaj u kome je Vučić bio aktivan partner, političar i tadašnji član SRS-a je tražio od Likane da zamene uloge i da sada on bude žensko. Likana iz nekog razloga za to nije bila raspoložena i predložila je Vučiću da uzme njen (Likanin) polni organ u svoja usta i tako se zadovolji, na šta je ovaj pristao“, navodi se u tekstu Magazina Tabloid, koji možete da pročitate na linku

Navode iz tog teksta i policijske dokumentacije, nedavno su na društvenoj mreži potvrdili i policajci koji su učestvovali u tom događaju. Vučića je, usred felacija, zatekao policajac Goran Stanković. On sada tvrdi da je hteo da uhapsi i privede Vučića, ali da je to sprečio njegov tadašnji komandir Nenad Samardžić.

– Pa, dobro, kolega, ti si uhvatio našeg predsednika u nedozvoljenim radnjama sa poznatim travestitom Nikolom Brujićem zvanim Likana. Činjenica je da si me pozvao i pitao šta da radiš, ali, jebiga, lik je bio narodni poslanik. Hteli – ne hteli, morali smo ga pustiti – odgovorio je Samardžić.

Otkad je doveden na vlast, 2012, Vučić ne mora da perverzna zadovoljstva traži na štajgi. Oženio je Tamaru Đukanović, s kojom je bio u vanbračnoj vezi još od 2008. Na Vučićevu molbu, tadašnji ministar spoljnih poslova, Vuk Jeremić, zaposlio je Tamaru u ministarstvu i tako je izvukao sa Pinka, gde je radila kao hostesa. O tome šta je radila, dobro zna, a povremeno i priča, Vučićev kum Zoran Bašanović. Kad je saznao da Bašanović ima određene pikantne video sadržaje, zabranjene za mlađe od 18, Vučić je, kao Mirko Topalović pitao Đenku Bašanovića: „Šta si to radio, kume?“ Pod pritiskom medijske i političke kampanje, u kojoj ga je i Vučić lično nazivao ordinarnim kriminalcem, Bašanović je nekoliko godina proveo u bekstvu. Iz Makedonije, gde se skrivao, vratio se tek kad je dobio oprost za oralne i analne grešne radnje.

Izgleda da je Bašanović bolje prošao nego Tamara. Vučić se prema njoj odnosi po istim ili sličnim principima, kakve je primenjivao na, sada pokojnoj, Kseniji. Razlika je samo u tome što sada može opuštenije da uživa u stilu „oženjen sam, kao momak živim“. O tome svedoče mnoge glasine o aferama sa raznim televizijskim voditeljkama, poput Šišmanovićke ili Čukanovića.

Kad je, kao u pesmi „Gonna Fly Now“, uzleteo na političkoj sceni, Vučić je pokušao da prikriva svoje komplekse. To nije bio lak zadatak. Uz porodične košmare i DNK nedoumice, imao je i druge identitetske probleme. Za potrebe promovisanja radikalske velikosrpske retorike trebalo mu je da stvori imidž tvrdog srpskog nacionaliste. U te svrhe, predstavljao se kao Srbin, i to iz stradalničke srpske porodice, pravoslavac i odlučni borac za interese vaskolikog srpstva.

U početku, kad su se pojavile sumnje u sve što je on promovisao kao gole činjenice, Vučić je pronalazio snage da ih ignoriše. U sred jedne kampanje, kojom je nameravao da istakne svoje poreklo i vezanost za zavičaj, poveo je u Čipuljiće reportere iz osam redakcija pod svojom kontrolom. Njegove televizije su snimile izjave nekoliko Vučićevih rođaka i komšija, koji su evocirali uspomene na dane kad je on, kao dečak, preko leta dolazio u selo, igrao se sa srpskom decom i svađao i tukao sa hrvatskom, što je trebalo da dokaže da je još kao dečak osećao gorljivu pripadnost srpstvu.

Idilični prikaz Vučića kao čipuljićkog srpčeta pokvarili su mediji, koji su objavili reprint jednog teksta iz časopisa Vreme, u broju od 12. marta 1936. godine. Pod naslovom „U bosanskom selu Čipuljićima kod Bugojna svi stanovnici se bave kalajdžijskim zanatom“, navodi se da se to selo razlikuje od svih ostalih po tome što su u njemu sve kuće okrećene u belo.

„Osim toga, ovo selo se razlikuje od drugi po tome što se svi njegovi stanovnici bave kalajdžiskim zanatom. Ova radinost prenesena je iz Rumunije još u XVI veku. Kroz ovo vreme, seljaci su postali pravi umetnici u ovome zanatu. Po celom selu raštrkale su se kalajdžijske radionice. U jednoj se prave kotlovi, u drugoj ibrici i džugumi, u trećim sahati, džezve i drugo. U svojim radionicama zanatlije se služe samo rumunskim jezikom, a kod kuće i na ulici čistim našim jezikom. Kalajdžije u Čipuljićima potomci su makedonskih Rumuna, koji su se još krajem XVI veka naselili u Bosni“, navodi se u tekstu predratnog časopisa Vreme.

Vučićeva inteligencija je uspela da nadjača njegov karakter, pa se uzdržao od napada na medije koji su objavili reprint te stare reportaže. Umesto da se upusti u multimedijalni dokazni postupak, kako bi otklonio sumnju da ne vuče srpsko, nego rumunsko poreklo, Vučić je pojačao dozu lažnih tvrdnji o ratnim stradanjima njegovih predaka.

Prilikom jedne posete Jasenovcu, u jesen 2009, pozirao je pred spomen pločom sa imenima ubijenih Srba. „U Jasenovcu je ubijeno 24. članova porodice Vučić, a ovde nema nijednog njihovog imena“, žalio se na taj navodni propust, za koji je optužio bivši komunistički režim, koji je na taj način, izostavljanjem Vučića smanjivao broj žrtava. Ipak, u dokumentima koje je objavila komunistička vlast, pominje se ime jednog Vučića, Ivana.

U knjizi Viktora Novaka „Magnum Crimen“, koja i danas predstavlja najbogatiji izvor dokumentovanih podataka o zločinima u ustaškom koncentracionom logoru Jasenovac, ime Ivana Vučića se navodi na spisku ubica, koji su vršili stravične zločine nad srpskim zatvorenicima. Aleksandar Vučić se nikad nije izjasnio o tom Ivanu, da li mu je rođak ili slučajno imaju isto prezime.

Objašnjenje zašto nema Vučića na spisku jasenovačkih žrtava, a ima na spisku ubica, objavljeno je u knjizi Ljubiše Petkovića „Haške muke“, koju je, na Šešeljevo insistiranje, izdala Srpska radikalna stranka. Narodni poslanik i potpredsednik SRS-a, Petković je u toj knjizi objavio dokument, koji je potpisao bugojanski katolički fratar Mijo Filipović, a u kome se navodi: „Slijedeće bugojanske obitelji su se, počev od 19. rujna 1941, izjašnjavale kao rimokatoličke: 1. Kadijević, 2. Vučić, 3. Lukić, 4. Praljak.“

Petković, prvi komandant Ratnog štaba SRS-a, razjašnjenje misterije porodice Vučić je dobio 7. decembra 2008. godine. Tim njegovih saradnika je doneo izveštaj sa terena, iz Čipuljića, kao i izjavu svedoka: „Glava porodice Vučić, iz predgrađa Bugojna zvanog Čipuljići, bio je Anđelko Vučić, deda Aleksandra Vučića.

O supruzi Anđelka Vučića nemamo mnogo podataka budući da je u relativno kratkom roku, nakon pristupanja rimokatoličkoj veri, napustila Bugojno i preselila se u Vojvodinu, gde se i rodio otac Aleksandra Vučića, Anđelko Vučić. Anđelko Vučić stariji imao je četvoro dece. Najstariji sin Antonije dobio je nadimak Braco, drugi po starosti bio je Kojo, zatim ćerka čije ime nismo uspeli da saznamo, jer je preminula, i najmlađi sin je bio Anđelko, Aleksandrov otac. Taj Anđelko je bio jedina žrtva porodice Vučić u Drugom svetskom ratu, ali ni on nije žrtva koja je stradla od strane ustaša. Anđelko Vučić je preminuo od zadobijenih povreda posle jedne kafanske tuče u Banjaluci. Informacije sa kojima rapolažemo upućuju nas da se Anđelko Vučić bavio trgovinom, odnosno crnom berzom i švercom. Pošto je bio u stalnim dugovima, osnovano se sumnja da je u pitanju osveta za neisplaćene dugove.

Po njemu je dato ime najmlađem sinu, odnosno ocu Aleksandra Vučića. Najstariji sin Antonije, stric Aleksandra Vučića, umro je u Beogradu 1991. godine od posledica čira. Drugi sin, Kojo, takođe je umro u to vreme, u Bugojnu, od posledica alkoholizma. Antonije Vučić, zvani Braco, bio je oženjen ćerkom iz poznate ustaške porodice Tomas. Ljubo Tomas je bio jedan od najozloglašenijih ustaša iz Drugog svetskog rata, koji se isticao nezapamćenim zverstvima nad srpskim narodom u Bugojanskoj regiji.

Braco je imao dvoje dece, ćerku i sina Sinišu, koji je stomatolog, ali je i vlasnik jednog kafića. Pokojni Kojo Vučić, drugi stric Aleksandra Vučića, takođe je imao dvoje dece, sina Rajka i ćerku Dobrinku. Da iver ne pada daleko od klade i da između Vučića i ustaša ljubav nije prestala ni posle 70 godina, govori činjenica da je brat od strica Aleksandra Vučića, Rajko, u ovom poslednjem ratu poklonio automatsku pušku, koju je dobio od vojske, izvesnom ustaši Damiru Iviću, koji sada živi u Sjedinjenim Američkim Državama. Damir Ivić je takođe sin poznatog ustaše, koljača iz Drugog svetskog rata, Tome Ivića – napisao je Ljubiša Petković u knjizi „Haške muke“.

U izveštajima austro-ugarske vojske o ratnim gubicima, navodi se ime Jove Vučića, koji je ubijen 1916. kod Kuršumlije. U generalijama se navodi da je Jovo Vučić rođen 1896. godine u Orlovcu kod Bugojna. Sahranjen je u Kuršumliji, pored saboraca Franca Vagnera iz Zukentala, Franca Valda iz Mauthena, Hajnrika Golta iz Buhmena i Jožefa Vokača iz Praga, s kojima je učestvovao u austro-ugarskoj okupaciji Srbije tokom Prvog svetskog rata.

Da je srpska kolektivna svest podjednako perverzna kao i Vučićeva, pokazuje i to što je na poslednjim izborima u Kuršumliji, Vučićeva izborna lista osvojila 21 odbornički mandat, a opozicija ukupno četiri. Potomci srpskih boraca, kojima su pred nišan došli okupatori Jovo, Franc i Hajnrih, sada glasaju za potomka austro-ugarskog soldata.

Sa istim odnosom prema istini, Aleksandar Vučić je, 2019. godine, na vojnoj paradi u Moskvi, povodom Dana pobede nad fašizmom, nosio fotografiju svog dede Anđelka, koga je predstavljao kao borca protiv ustaša.

Uz porodične i nacionalne intrige, Vučića prati i muka s verskim opredeljenjem. Predstavlja se kao pravoslavac, javno zagovara protestantske vrednosti, kao superiorne i dominantne u savremenoj istoriji, a njegov biograf Darko Hudelist tvrdi da je Vučić katolik, dok postoje i informacije da je, vođen ulizičkim karakterom, da bi odobrovoljio poslovne parnere iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, prihvatio muhamedansku veru.

Za razumevanje njegovi privatnih i političkih postupaka, nije ni bitno da li su ovi izvori Vučićevih mentalnih drama istiniti ili ne. Nije važno da li ima srpsko ili rumunsko poreklo, da li mu je otac Anđelko ili Fahri, da li je ateista ili vernik bilo čijeg boga… U suštini, Aleksandar Vučić je obični oportunista, može da bude sve što hoće ako od toga ima bilo kakvu političku ili finansijsku korist.

– Ja sam ludak, diktator, ubica, nepojamnik, zlikovac, psihopata, majmun, debeo sam, ružan, imam klempave uši, mama mi je matora kurva, otac mi je neki Albanac Salih Salihu... – sto puta je ponovio Vučić.

Čak i takvim kukanjem potvrđuje jednu od dijagnoza. Svakim svojim postupkom i izjavom, Vučić pokazuje simptome najtežeg oblika kompilacije kompleksa niže i kompleksa više vrednosti. Prema definiciji Američkog psihološkog udruženja (APA), kompleks niže vrednosti prezentuje se kao osećaj neadekvatnosti i nesigurnosti, koji proizilazi iz stvarnog ili zamišljenog fizičkog ili psihičkog nedostatka. Suprotno tome, ali jednako neprijatan je kompleks više vrednosti, u kome pacijent ima preterano mišljenje o sopstvenim sposobnostima i dostignućima.

Oba problema, osećaji inferiornosti i superiornosti, najčešće se formiraju u detinjstvu usled negatinih iskustava, ali i onih koja ih prate kasnije, kod odraslih ljudi. Kada se spoje postaju vrlo opasni po obolelog, ali i po okolinu. Na kraju, ne zna se koji kompleks ima teže posledice i koji je pokrenuo traume, pa to ostaje kao večno pitanje „šta je starije, kokoška ili jaje“.

U normalnim okolnostima, Vučićevi kompleksi, kao i ostali mentalni poremećaji, bili bi samo njegov lični problem. Ovako, dok se nalazi na vlasti, dok kontroliše političku scenu, policiju, pravosuđe, mafiju i medije, on u svojoj bolesti uživa, a od nje pate svi građani. No, proces ozdravljenja je počeo, a završiće se tek kad Srbija bude oslobođena od naprednjačkog kartela. Uskoro, kad se to desi, videće se na koji način će Vučić pokušati da izbegne odgovornost, da li će pobeći u inostranstvo ili u bolest. Što god da uradi, neće izbeći terapiju, zatvorsku ili bolničku.

Originalni tekst