Gdje je danas? Da li se vratila u domovinu ili završila u nekom prihvatnom centru, daleko od zemlje u kojoj je rođena? Kada se, u junu/lipnju 1985, na naslovnoj strani magazina “National Geographic” pojavila bezimena “Djevojčica iz Afganistana”, svijet je na trenutak stao, izgubljen u ljepoti njenih očiju i bolu koji je iz njih zračio. Ali, prošlo je 17 godina dok nismo saznali da se ona zove Sharbat Gula…
Za to vrijeme proživjela je dva teška života. Američki fotoreporter Steve McCurry, koji je za čuveni znanstveno-popularni časopis s prepoznatljivim žutim okvirom slikao tijekom prvih godina sovjetske invazije na Afganistan, pronašao ju je 1984. u izbjegličkom logoru na granici između te zemlje i Pakistana.
Jednog dana ušao je u školu za djevojčice u kampu, i prvo što je ugledao bile su prodorne – i predivne – zelene oči 12-godišnje tinejdžerke. Na početku je pokušavala sakriti lice, jer tako običaji nalažu, pa je fotograf zamolio učitelja za pomoć. I sve ostalo je povijest.
McCurry je zahvaljujući djevojčici iz Afganistana stekao svjetsku slavu. A ona? Nije dobila ništa. Nije čak mogla ni naslutiti da je postala globalna senzacija. To je Sharbat Gula saznala tek mnogo kasnije, 2002, kada ju je McCurry odlučio potražiti, i ponovno slikati.
Životna priča junakinje portreta je tužna, kao i sudbina većine njenih sunarodnjaka. Izgubila je majku kada je imala samo osam godina i, kao mnogi drugi Afganistanci, preselila se u Pakistan, u potrazi za sigurnošću. Bila je u zatvoru, pa deportirana, pa je rodila i na kraju završila kao izbjeglica u Italiji. Kada ju je Steve McCurry ponovno našao, Sharbat je imala tridesetak godina. Tada je saznala i da je bila planetarni fenomen. Da je to i dalje.
U intervjuu za “La Republiku”, 2022, Mona Liza Afganistana govorila je i o čuvenoj fotografiji.
-Ta slika donijela mi je mnogo problema… Više bih voljela da nikada nije snimljena. Dobro se sjećam tog dana i fotografa koji je stigao u školu u kampu Nasir Bag. Bila sam dijete. Nisam se htjela slikati. U afganistanskoj kulturi žene se ne pojavljuju na fotografijama. Ali, nije bilo mnogo izbora.
-U početku sam bila zabrinuta zbog publiciteta. Obradovala sam se tek mnogo kasnije, kada sam shvatla da sam postala izvor podrške i pomoći mnogim ljudima koji su bili u istom izbjegličkom paklu.
Svijet je znao kako ona izgleda, ali ne i kakva se priča krije iza portreta. Mnogi su se šokirali kada su čuli da je imala težak život, unatoč činjenici da je njeno lice dobro poznato u svakom kutku planete.
Ipak, fotografija je toliko moćna i poznata, a njene oči i nakon svih ovih godina toliko očaravajuće, da nije mogla dugo kriti identitet. Ona će zauvijek ostati ta prelijepa “Djevojčica iz Avganistana”. Zauvijek u globalnoj kolektivnoj svijesti, baš kao Leonardova “Mona Liza” ili Vermerova “Devojka sa bisernom naušnicom”.
S.M
