Na putu ka Mostaru, 18. septembara/rujna 1986. godine, gdje su imali zakazan koncert, članovi grupe Crvena jabuka, doživjeli su prometnu nesreću kod Jablanice u kojoj su ostali bez dva člana ovog benda.
Članovi orkestra krenuli su s tri automobila i malim kamionetom s instrumentima iz Sarajeva prema Mostaru.

Bas-gitarista Aljoša Buha, solist Dražen Ričl Zijo i vozač Zlatko Arslanagić sjeli su u automobil. Iza njih su u drugom automobilu vozili Dražen Žerić i Darko Jelčić.
Odmah iza Jablanice Žerić i Jelčić, kao i predstavnici “Atlasa” iz Zenice, organizatora turneje, u “Zastavi 1500” naišli su na veću grupu ljudi okupljenih oko smrskanog automobila. Nisu imali vremena stati jer su žurili na koncert.
U tom automobilu bili su njihove kolege.
Pogledajte mjesto na kojem se dogodila nesreća:
39 godina prođe od trenutka kada prođe avgust i dođe vrijeme da se rastane.
Prije 39 godina su zlatni sarajevski dječaci, članovi Crvene jabuke, Zlatan, Aljoša i Dražen doživjeli saobraćajni udes dok su išli na koncert u Mostar.
Aljoša Buha je preminuo odmah a Dražen Ričl je… pic.twitter.com/W9i3CSaFfU— Kemp (@Kemp40S) September 18, 2025
-To je bio težak dan. Mi smo već bili na stadionu u Mostaru, bio je pun, a tek oko pola 8 uvečer došla je policija. Scena je bila dirljiva, nastao je muk na stadionu, ugasili su muziku, a kako smo mi krenuli prema bolnici u Mostaru, tako je i sa nama krenula sva ta publika. Ispred bolnice bilo je tri, četiri hiljade ljudi – prisjetio se Žera tragedije koja je Crvenu jabuku zavila u crno.
Na licu mjesta poginuo je basista grupe Aljoša Buha, dok je pjevač i jedan od osnivača grupe Dražen Ričl Zijo zadobio teške povrede i preminuo je 1. oktobra/listopada 1986. godine.

Tri godine kasnije, Draženova majka je za list “Ćao”, otkrila kako je saznala za nesreću.
-Samo što sam ušla u kuću, zazvonio je telefon. Bilo je oko 11 navečer. Javio mi se Žera i smušeno rekao: “Teta Elvira, ovdje Žera. Zovem vas iz Mostara.” I sad ja, ne sluteći ništa – da bi moglo neko zlo biti – na to njegovo: “Što je bilo? Jeste li se to tamo u Mostaru, što posvađali, pa nećete doći kući?” Onda je nastupila mala pauza, pa će meni Žera, tiho: “Pa, teta Elvira, jeste li vi čuli za ovu nesreću?” Ja se malo štrecnem i kažem mu da nisam ništa čula. Onda on skrušeno i tužno da ga jedva mogu čuti: “Bila je nesreća, Aljoša je poginuo, a Zlaja i Dražen su u Mostaru, u bolnici.”

-Onda sam odmah nazvala brata i svog direktora, doktora Đokovića također. On je brže-bolje nazvao svoje kolege u mostarskoj bolnici. Rekli su mu da je Zlaja lakše povrijeđen, a da moj Dražen ima teške i preteške ozljede. Mi smo se odmah spremili i otišli u Mostar. Tamo smo bili u četiri sata ujutro. Primila nas je dežurna liečnica, izuzetno dobra žena, koja nam je ponudila i svoj ležaj – da malo odmorimo. Rekla nam je da nije nikad, u svojoj praksi a ni u životu uopćee, to videjla: “Cijeli Mostar bio je tu. Ljudi su došli da daju krv. Bilo je sigurno jedan sat noću, kad se ta omladina razišla.
S.M/Stil