U startu priznajem da sam u višestrukoj prednosti pred čitateljima i možebitnim gledateljima, onima koji su već pogledali i onima koje želim potaknuti i ohrabriti da pogledaju Netflixov film “La Sociedad de la Nieve“ (“Society of the Snow“, što bismo na našem jeziku preveli kao “Snježno bratstvo“), američko-španjolsku dramsku koprodukciju pod redateljskom palicom Joséa Antonija Bayone.

O tragediji urugvajskog aviona 1972. godine u Andama i o 16 preživjelih koji su to postali nakon užasnih 72 dana jer su bili primorani jesti tijela stradalih, čitam od puberteta. Knjigu, nabavljenu u novembru u Buenos Airesu, a po kojoj je nastao film, čitam drugi puta temeljito. Pričom smo se bavili u školi pisanja tijekom novinarskog studija (1982. – 1985.). Proveo sam posljednja dva mjeseca istražujući (ponovno) sve povezano s nesrećom i epopejom onih koji su se vratili.

Napokon, film mi, s urugvajskim i argentinskim glumcima, u ušima zvuči previše intimno – ta, ne samo što se govori na španjolskom, jeziku na kojem sam odrastao i formiran, književno i estetski, prije svega, već i budi strašnu melankoliju jer kao da čujem sebe unatrag 40 godina, kada sam isto svakodnevno funkcionirao na dijalektu obiju obala Río de la Plate – lunfardo.

UZ SVAKI PRIMERAK NOVOG BROJA NEDELJNIKA DOBIJATE MAGAZIN „ISTORIJA“ NA POKLON

Post Views: 7

Originalni tekst