Ovo je jedna od priča Matije Bećkovića u novoj knjizi Moj drug Đido, koja ovih dana izlazi u izdanju Vukotić medija.
Kada je pre nekoliko godina, posle 30 godina, izašao nepoznati Dnevnik Milovana Đilasa, u kojem je jedan od glavnih aktera Matija Bećković, bilo je jasno da se čeka neka vrsta odgovora. I ona je konačno tu. Da stavi tačku na istoriju jednog doba, jednog prijateljstva, i jedne – zajedničke sudbine. Rekao bih svih nas…
Uz dozvolu izdavača prenosimo najzanimljivije delove.
***
Negde pri kraju života, uzbuđen mimo običaja, moj drug Đido je došao da me pita: „Šta mislite ko je među nama četvoricom bio ruski špijun?“ Ja bez razmišljanja: „Tito.“ „Dobro Tito, to se ne računa. Nego od nas trojice?“ Nisam znao. „Zamislite – Kardelj.“ To mu je tog dana kazao ozbiljan ruski istoričar Gibjanski, koji ga je posetio. I Đido, koji se odavno nije uzbuđivao, uzbudio se na tu novost.
„Ja i Ranković zajedno bili bismo jedan dobar političar. On je bio veliki organizator, ’genije sitnica’, ali bez ikakvih ideja. Nije bio svestan da je pao i on kad sam pao ja. Nije me cinkario, a Kardelj jeste. On bi samo rekao: ’To samo ti smeš da kažeš.’“
„Čuo sam iz pouzdanih izvora da je u jednom trenutku Tito hteo da me ubije, ali je Leka to izvrdao.“
Kad su se rankovićevci branili na 4. plenumu da nisu pravili nikakvu zaveru protiv Tita, Đido mi je rekao: „A što nisu? Ja bih je pravio da sam imao s kim. A oni su imali. Što da ne naprave zaveru? Nije mu to od baba ostalo.“
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE OD ČEVRTKA, 9. OKTOBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Post Views: 0



