Ovo je jedna od priča Matije Bećkovića u novoj knjizi Moj drug Đido, koja ovih dana izlazi u izdanju Vukotić medija.

Kada je pre nekoliko godina, posle 30 godina, izašao nepoznati Dnevnik Milovana Đilasa, u kojem je jedan od glavnih aktera Matija Bećković, bilo je jasno da se čeka neka vrsta odgovora. I ona je konačno tu. Da stavi tačku na istoriju jednog doba, jednog prijateljstva, i jedne – zajedničke sudbine. Rekao bih svih nas…

Uz dozvolu izdavača prenosimo najzanimljivije delove.

***

Ne­gde pri kra­ju ži­vo­ta, uz­bu­đen mimo običaja, moj drug Đido je do­šao da me pi­ta: „Šta mi­sli­te ko je me­đu na­ma če­tvo­ri­com bio ru­ski špi­jun?“ Ja bez raz­mi­šlja­nja: „Ti­to.“ „Do­bro Ti­to, to se ne ra­ču­na. Ne­go od nas tro­ji­ce?“ Ni­sam znao. „Za­mi­sli­te – Kar­delj.“ To mu je tog da­na ka­zao ozbi­ljan ru­ski isto­ri­čar Gi­bjan­ski, ko­ji ga je po­se­tio. I Đi­do, ko­ji se odav­no ni­je uz­bu­đi­vao, uz­bu­dio se na tu no­vost.

„Ja i Ran­ko­vić za­jed­no bi­li bi­smo je­dan do­bar po­li­ti­čar. On je bio ve­li­ki or­ga­ni­za­tor, ’ge­ni­je sit­ni­ca’, ali bez ika­kvih ide­ja. Ni­je bio sve­stan da je pao i on kad sam pao ja. Ni­je me cin­ka­rio, a Kar­delj je­ste. On bi sa­mo re­kao: ’To sa­mo ti smeš da ka­žeš.’“

„Čuo sam iz po­u­zda­nih iz­vo­ra da je u jed­nom tre­nut­ku Ti­to hteo da me ubi­je, ali je Le­ka to iz­vr­dao.“

Kad su se ran­ko­vi­ćev­ci bra­ni­li na 4. ple­nu­mu da ni­su pravili ni­ka­kvu za­ve­ru pro­tiv Ti­ta, Đi­do mi je re­kao: „A što ni­su? Ja bih je pra­vio da sam imao s kim. A oni su ima­li. Što da ne na­pra­ve za­ve­ru? Ni­je mu to od ba­ba osta­lo.“

CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA KOJI JE OD ČEVRTKA, 9. OKTOBRA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS

Post Views: 0

Originalni tekst