Harmonikaš Aleksandar Sofronijević ističe da je narodna muzika danas ugrožena i da javni servis ne radi svoj posao kako treba.
Aleksandar Sofronijević od malih nogu neguje ljubav prema harmonici, tradiciji i srpskoj narodnoj muzici, koju mlađe generacije ne poznaju dovoljno dobro.
Foto: ATA Images
Tokom gostovanja u podkastu “Kompas“ Aleksandar Sofronijević ističe da je narodna muzika danas ugrožena i da javni servis ne radi svoj posao kako treba.
– Mi ćemo kao narod svakako izgubiti svoj neki lični identitet koji je toliko građen stotinama godina unazad, zato što ta komercijalizacija društva smatram da je potpuno i normalna, ali mi nemamo taj temelj, nemamo tu bazu koja je jako dobro postavljena recimo u bazi Radio Beograda, one narodne, tradicionalne srpske muzike, koja je da kažem i narodna i komponovana u duhu narodne tradicije – kaže harmonikaš i dodaje:
– Razumem da je došlo neko novo vreme i da su novi trendovi, da komercijalizacija stvarno uzima maha, ali javni servis koji treba da štiti sve interese onoga što je srpsko društvo, srpska kultura, ne radi svoj posao u najmanju ruku koliko trebalo i koliko bi mogao. Onda su tu druge institucije koje treba da proizvode pevače tog tipa i sadržaj, da okupljaju autore, ljude koji će da se bave time i da srpsku tradicionalnu pesmu i narodnu muziku drže na jednom pijedestalu na kom je ona nekada bila.
Aleksandar Sofronijević smatra da u školama treba da se uči šta je srpsko muzičko blago i da se ono prenosi s generacije na generaciju. U suprotnom, tradicija će se izgubiti.
– Mnogo je brzo vreme, u toj brzini se definitivno gubi tradicija, gubi se taj kvalitet koji ima pisana reč vrhunskih umetnika koji su pisali tekstove, muziku. Jednostavno je to nestalo i mi smo ozbiljno ugroženi sa te strane muzike i kulture srpske zato što vrlo slabo se to neguje, a ne neguje se zašto? Po meni, treba to da krene da se neguje od zabavišta, od vrtića dečijeg. Odatle treba da se uđe i nauči šta je srpsko kolo, šta je srpska pesma. Ne da to bude samo: “To su naše bake i deke pevale na selu“. Zašto se to ne gaji i u gradu – pita se on.



