„Za svaku osudu je napad na roditelje dece srpske nacionalnosti tokom fudbalskog turnira u Sarajevu. Etničko motivirano nasilje i svaki govor mržnje, osobito onaj putem kojeg se poziva na smrt, mora uvijek i na svakom mjestu biti odlučno prokazano od strane predstavnika vlasti i najšire javnosti kao društveno neprihvatljivo djelovanje, a legitimni instituti društvene sile – tužiteljstvo, policija i sud, taj oblik društvene devijacije moraju procesuirati s primjerenom kaznom u konačnici. U protivnom, postat će pošast, s kojom ćemo teško izaći na kraj“, kaže u intervju za Danas Tomislav Žigmanov, ministar za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog u Vladi Srbije, komentarišući događaje u Sarajevu.

Dodaje da je etnički motivisano nasilje, nažalost, dosta rašireno u zemljama regije, naročito uz navijačke skupine i druge oblike mladalačkog huliganstva, što je i u ovome slučaju potvrđeno.

Šta je pokazala nedavna službena poseta Hrvatskoj, kada očekujete pomake u odnosima Srbije i Hrvatske?

– Nakon više od dvije godine zastoja kada je riječ o službenim kontaktima u javnosti na visokoj razini, mislim da je sam susret dvaju ministara vanjskih poslova već pomak, a sadržaji poruka koje su poslane u Zagrebu krijepe nade da će suradnja biti nastavljena, da će uslijediti međudržavna komunikacija te da će ona za posljedicu imati i realne rezultate. Uvjeren sam da su o tome više razgovarali i ministri „na kavici“ iza zatvorenih vrata i da ćemo relativno brzo biti svjedoci i nekih „konkretnih pomaka“. Dobro bi bilo kada bi se radilo postupno, korak po korak, unutar institucija, od jednostavnijih do složenijih tema i to u relativno stalnoj dinamici, bez velikih „bombastičnih“ izjava i prevelikog smetanja medija. Ono što nam sigurno predstoji jeste skori uzvratni posjet Milorada Pupovca institucijama hrvatske zajednice u Srbiji, što ćemo opet pokušati iskoristiti da se dogodi i susret predstavnika dviju Vlada.

Ko je kriv što smo došli u ovakvu situaciju da između Srbije i Hrvatske postoje uglavnom nesporazumi i prepucavanja?

– Odgovornost je vjerojatno podijeljena i možemo je nalaziti na nekoliko strana. Najprije je valja tražiti na predstavnicima vlasti dviju država! Dovoljno suprotstavljene, obje strane odgovornost za nesporazume mjere različitim kriterijima, navode se različiti razlozi, pravdaju različitim argumentima svoja postupanja ili nepostupanja, u smislu da su postojali drugi vanjskopolitički prioriteti, bilo je i političara koji su više pridonosili „prepucavanju“, krivica se po pravilu prebacivala na druge… I jedan dio medija uvelike je odgovoran – iskrivljenim i netočnim informiranjem, nekritičkim prenošenjem štetnih izjava, senzacionalističkim pristupom i s krajnje negativnim etiketiranjem prije svega vodstava država i cijelih naroda usložnjavao je odnose među državama. Ono što je dobro jeste da je u posljednje vrijeme to splasnulo te na djelu imamo ambijent koji dopušta susret i vođenje razgovora, čemu su pridonijeli i politički predstavnici manjinskih zajednica – srpske u Hrvatskoj i hrvatske u Srbiji.

Šef srpske diplomatije Ivica Dačić kaže da se tokom posete Zagrebu trudio da ne govori o temama o kojima se Srbija i Hrvatska ne slažu i da nije zadovoljan obraćanjem hrvatskog premijera Andreja Plenkovića koji je govorio o srpskoj agresiji?

– Različite optike promatranja, suprotni načini interpretiranja i prakse imenovanja određenih događaja iz novije povijesti, povijesti vezane prije svega uz nasljeđe rata, potvrđeno je i ovoga puta, uvelike usložnjavaju odnose između dvije države i predstavljaju, moguće i realnu, branu za početak „otopljavanja“. Bio bih daleko sretniji kada bi fokus interesa u hrvatsko-srpskim odnosima bio usmjeren i na druge sadržaje, a da se službena komunikacija predstavnika dviju država odvija na načine koji osiguravaju perspektivu u međusobnim odnosima.

Može li postupak protiv hrvatskih pilota na Petrovačkoj cesti biti povod za nove nesuglasice i teške reči koje slušamo konstantno i sa jedne i sa druge strane?

– Ne samo da može, već je i postao! Od kada je optužnica potvrđena, a to je početak šestog mjeseca prošle godine, dodatno su usložnjeni nesporazumi i aktualizirane napetosti između dvije države, što je onda s vremena na vrijeme bilo praćeno, posve suprotstavljenim, porukama predstavnika vlasti koje su za posljedicu imale ne samo „hlađenje“ međusobnih odnosa nego i zatvaranje perspektiva za povratak u normalne suradničke odnose. Crtu tragičnosti glede svega toga dodatno snaži činjenica da se tako što prelama kroz pitanje ratnih zločina, teme koja bi trebala biti besprijekorno čista, posve pijetetna, da je primarno u funkciji satisfakcije žrtava i da udovolji pravdi te da pridonosi pomirenju, a ne da bude novi osnov za produbljivanje nesporazuma i snaženja napetosti.

Kako je moguće da su  i pored brojnih nerešenih problema odnosi dve zemlje bili skladniji u vreme Tadića i Josipovića, a da komunikacije danas gotovo da nema?

– Iz današnje perspektive, bili su skladniji, jer je i tada znalo biti određenih napetosti, no postojala je izrazitija politička volja kod predsjednika dviju država za rješavanjem otvorenih pitanja – jedan dio su i riješili, ali očito nisu sva, napose ne ona teža. Kao politički predstavnici manjinskih zajednica, kolega Pupovac i ja upravo ka tome i smjeramo – dolazak u situaciju da institucije komuniciraju izravno, da se smanji prostor općenja državnika putem medija te da se suradnički odnosi budu usmjereni na traženje rješenja, a ne da se svode na insistiranja na ispravnosti vlastitih stajališta. Valjalo bi nam svima raditi na razvoju kulture nalaženja zajedničkog i činjenja minimalno iritantnog.

Koja su sve nerešena pitanja između Srbije i Hrvatske ?

– Njih nema, Bogu hvala, veliki broj, no zbog osjetljivosti ili složenosti ona su teška i do sada, očito je, nisu riješena. Najosjetljivija su ona koja se odnose na nasljeđe rata i, uopće, povijest međusobnog ratovanja u dvadesetom stoljeću (nestali, logoraši, komemorativne prakse, broj žrtava, interpretacije ratova…) i koja imaju duboki humanitarni temelj. Pitanje granica se, kao što se zna, gotovo nije ni počelo rješavati. Najviše pomaka sa stanovitom dinamikom rješavanja određenih problema bilježimo u društvenom položaju nacionalnih manjina – od njihovog sudjelovanja u procesima donošenja odluka, preko rješavanja potreba u domenama vezanih uz komunalnu infrastrukturu pa do pitanja obima, vrste i kvalitete ostvarivanja manjinskih prava. Važno je osvijestiti da je ono o čemu ovdje govorimo navedeno u Subotičkoj deklaraciji iz šestog mjeseca 2016. godine, koju su potpisali tadašnja predsjednica Hrvatske Kolinda Grabar Kitarović i tadašnji predsjednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić.

Kada će pitanje granica biti otvoreno ?

– Ono je otvoreno prije petnaestak godina, održano je nekoliko sastanaka tada oformljenih komisija, konstatirano je postojanje dijametralno različitih pristupa – poznato je da se Srbija zalaže za granicu po sredini toka Dunava, a Hrvatska hoće, budući da je Dunav erodirao zemlju mijenjajući korito, granično utvrditi „svoj teritorij“ putem katastarskih mapi i zabilježbi u zemljišnim knjigama. I na tome se, na žalost, stalo. Treba istaknuti da državna granica na kopnu, onog između dva dijela Srijema, nije predmet sporenja. Volio bih da se i pitanje granica ponovno otvori u novom valu otopljavanju odnosa, koji će vjerujem veoma brzo uslijediti.

Šta je potrebno za konkretno poboljšanje odnosa dve države?

– Dobra volja i iskrene namjere. Sam susret dvaju izaslanstava na Božićnom prijamu Srpskog narodnog vijeća u Zagrebu odavao je takav dojam, što je ohrabrujuće.

Kako poboljšati položaj Hrvata u Vojvodini?

– Sam čin mojega izbora za ministra u Vladi Republike Srbije, mene kao političkog predstavnika hrvatske zajednice, što se je dogodilo na prijedlog predsjednika Srpske napredne stranke Aleksandra Vučića, uvelike je promijenio dominantnu percepciju ovdašnjih Hrvata – ona se počela mijenjati ka pozitivnom, što za izravnu posljedicu ima to da su ljudi postali relaksiraniji. S druge strane, kao ministar u Vladi Republike Srbije, premda naravno nisam ministar za Hrvate, bit ću u prilici donositi odluke koje će za posljedicu imati i realno poboljšanje našeg društvenog položaja. To će se događati glede cijeloga spektra izazova a kojima se Hrvati suočavaju – od veće zastupljenosti Hrvata u javnoj upravi, preko rješavanja problema koji se odnose na komunalnu infrastrukturu i uvjeta života u mjestima u kojima žive Hrvati, pa do povećanja obima i kvalitete ostvarivanja manjinskih prava. Drugim riječima, sada imamo priliku da izravno pridonosimo osiguravanju perspektiva opstanka Hrvata u Vojvodini, to jest Republici Srbiji.

To podrazumijeva da ćemo kao dio vladajućih struktura moći utjecati na cijeli niz društvenih i političkih pretpostavki – od stvaranja pozitivnog i tolerantnog ozračja u društvu, kreiranje i provedbi mjera u gospodarstvu i poljoprivredi koji će omogućiti da se živi od svojega rada, ravnomjerniji regionalni razvoj i stvaranje kvalitetnih uvjeta za život te jednaku dostupnost javnih usluga, snaženje i razvoj institucionalnog okvira hrvatske zajednice – od mreže hrvatskih udruga kulture i novih institucija kao što je profesionalna kazališna scena, preko rasta broja škola s obrazovanjem na hrvatskom jeziku – završno sa Školskim centrom, do društvenih centara lokalnih hrvatskih zajednica, koje će biti žarišta narodnosnog života i naše opstojnosti.

Kako komentarišete to što je ukinuta ćirilica u Vukovaru?

– Onaj tko prati djelovanje DSHV-a mogao je vidjeti da smo odmah reagirali te iznijeli naše vrlo jasno stajalište, koje uključuje osudu, a koje ću ovdje i ponoviti. „Legalistička postupanja ne smiju biti praćena regresijom prava nacionalnih manjina. Osjećaj za njihove osjetljivosti je prava mjera demokracije. U odluci o izmjeni statuta Vukovara vidimo da je takva osjetljivost izostala. Nerijetko smo i ovdje svjedoci sličnih postupanja“. Koliko mi je poznato, nisu iscrpljena sva pravna sredstva za preispitivanje ove odluke, tako da vjerujem da drugi pravni instituti, kao što je Ustavni sud na primjer, mogu istu dovesti u pitanje.

Vi ste ministar zadužen i za društveni dijalog, ne čini li vam se da se dijalog teško prima u Srbiji i da je Srbija duboko podeljeno društvo?

– Rekao bih ne samo u Srbiji i da nije samo Srbija „duboko podijeljeno društvo“. Slobodan sam konstatirati da ključni globalni procesi – nadnacionalne integracije i globalizacija, pravna unifikacija i standardizacija tržišta te veliki potresi u svijetu kao što je rat u Ukrajini ili migracije Afrikanaca i Azijata u Europu, ostavljaju u svim društvima, pa i srbijanskom jedan broj posljedica, novih situacija za koje je potrebno iznaći nova rješenja, koja će donositi dobro građanima. Uz to, Srbija je i kao država i društvo u stalnoj transformaciji brojnih svojih strukturalnih društvenihi segmenata – od pravnog sistema, preko pratećih institucionalnih aranžmana do posljedica koje transformacija ostavlja iza sebe na sam život građana, napose kada je riječ o osjetljivim društvenim grupama, pa je razumljivo da imamo dodatne izazove kako s prilagođavanjem tim promjenama tako i rješavanjem novih (ne)prilika za „žrtve transformacija“, što je sve teže ukoliko izostaje dijaloga.

Institut društvenog dijaloga, naime, u takvim datostima ima neprocjenjivu ulogu ne samo kada govorimo o komuniciranju izazova nego i traganju za njegovim pozitivnim razrješenjima. Stoga ćemo i dalje predano raditi da se isti ostvaruje učestalo, na različite aktualne teme s ciljem da se izazovi na koje se referira na dobro građana otklone. Činjenica da je ova vrsta aktivnosti vezana uz izvršnu vlast na republičkoj razini u Srbiji govori u prilog postojanja svijesti kod donosioca odluka o važnosti ne samo dijaloga qua dijaloga nego i njegovih posljedica u vidu konkretnih rješenja u realnom društvenom životu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Originalni tekst