Kad smo kod geografije koje kod tebe nema, relativno blizu nas traju dva rata. U oba je jasno označen nasilnik, samo što je u ovom novijem, makar u centrima moći, taj nasilnik „naš“, pa mu je mnogo toga dozvoljeno. Je li to licemerje, rasizam ili su nam se samo čula navikla na žrtve?
Ono što me u ta dva rata ozbiljno brine upravo je – rasizam. Ili šovinizam, u najširem kulturološkom smislu riječi. Najprije da nešto razjasnimo: ni u Ukrajini, ni u Izraelu i Gazi nije riječ o nečemu oko čega bismo se mogli ni trebali navijački opredjeljivati. Ako je Rusija na čelu s Putinom provalila u Ukrajinu, a bojim se da jest, onda nemamo o čemu da razgovaramo. Ili si na strani provalnika i nasilnika, ili si na strani onoga koji se brani. Nema tu nikakvog ’ali’! I nema tu nikakve mogućnosti da se provala opravdava nečemu što joj je prethodilo. Isto je u Izraelu i Gazi. Bez obzira na ono što je Hamas – dakle Palestinci iz Gaze koji masovno stoje iza Hamasa – učinio 7. oktobra i sljedećih dan-dva po Izraelu, srcem si i dušom već mjesecima na strani palestinskog naroda u Gazi. Pa ću i to naglasiti: bez obzira na to što taj narod masovno stoji iza Hamasa, u čemu ga je izraelska agresija samo osnažila. Međutim, od početka Putinove agresije na Ukrajinu nije nam baš mogla prijati u osnovi i rasistička i šovinistička diskvalifikacija Rusa i cjelokupne ruske kulture, koja je pristizala sa Zapada i koja je, barem se meni tako čini, povremeno znala uvelike nadmašivati stvarnu pomoć Zapada Ukrajini. Ako se, možda, ne misli da otkazivanje ruske kulture na Zapadu može pomoći Ukrajini da se obrani. Kada je jesenas izbio novi rat, stvar se ponovila, samo malo drukčije. Zapad je najprije Palestincima službeno otkazao sve ono što je u prethodnom ratu otkazano Rusima, da bi zatim, s početkom izraelske agresije na Gazu, nastala tematska, ideološka i etička zbrka. Političke i vlastodržačke elite na Zapadu bezrezervno su podržale praktično sve Netanjahuove ratne argumente, što je svima koji su protivnici tih elita dalo čudovišno širok prostor za djelovanje. Ljevica, naročito ona neformalna, intelektualna, književna i salonska, srcem je i dušom, ali vrlo rijetko i pameću, stala na stranu Palestine i Palestinaca, čak i u stvarima kad je to značilo biti na strani Hamasa. U toj verbalnoj podršci uglavnom nisu imali pojma da prelaze u antisemitizam. Recimo, postalo je normalno od priče o Gazi i Zapadnoj obali preći na priču o povijesnoj Palestini u cijelosti, pa bismo pri pokušajima da nešto kažemo u korist palestinskog prava na državu automatski počeli Izraelu odricati pravo na državu. Upravo onako kako bi to Hamas želio. Desnica, pak, o kojoj sve znam, jer je promatram po Hrvatskoj, dušom je i srcem, podlo i pokvareno, sa svojom podlom i pokvarenom pameću, na strani Izraela. Što je ta država represivnija i okrutnija prema svojim susjedima, to je ta podrška izraženija. Je li to izraz desničarskog ushita okrutnom državnom represijom, svejedno čija ona bila, ili je to žudnja za ostvarenjem antisemitskog ideala. Kao da nam desnica pokazuje: eto vam vaših Židova, eto vam vaših Jevreja! Dakle, u tom drugom ratu koji spominješ svijet upada u klopku pripremljenu onim prvim ratom. Naravno da opravdavanje izraelskih zločina u Gazi olakšava i omogućava opravdavanje ruskih zločina u Ukrajini. Naravno da se prezirom i otkazivanjem Rusa i ruske kulture otvara širok put, da ne kažem avenija, koja vodi u antisemitizam. Naravno da je nemoguće na jednoj strani primjenjivati jedne, a na drugoj druge kriterije, pogotovo ako se sve događa u isto vrijeme. Ili skoro u isto vrijeme. Ono što je dodatno uznemirujuće jest to da se ljude zapravo motivira na mržnju, jer im se osim razloga i povoda za mržnju ništa ne pruža. Nikakav moralni okvir. Nikakav okvir za empatiju. Makar smrt leptira u Gazi, stradanje bubamare u Ukrajini…
CEO TEKST PROČITAJTE U NOVOM BROJU NEDELJNIKA, KOJI JE U PRODAJI OD ČETVRTKA, 27. JUNA, NA SVIM KIOSCIMA I NA NSTORE.RS
Nedeljnik 650Nedeljnik 650
Post Views: 17
