ELEMENTARNO je za svakog čovjeka kao ličnost, kao i za ustanovu kojoj pripada, ako se radi o poštovanju njega i njegovog dostojanstva, da mu se kaže ime.

ФЕЉТОН - ЧОВЕК НЕ МОЖЕ БЕЗ ВЕРЕ МОРА ДА ТРАЖИ ОСЛОНАЦ: У Црној Гори испод идеологије, крију се властољубље и среброљубље

Mitroplit Amfilohije: Crkva ima svoje ime, Foto Iz knjige “Morački jasnovidac”

Ustanova kojoj ja u ovom trenutku pripadam već više od dvije hiljade godina, od proroka Mojsija se zove Crkva i ja se ne prepoznajem u imenu vjerska zajednica. Osnovna primjedba Nacrtu ovog zakona je – nazovi me imenom.

A moja Majka ima ime, ime joj je – Crkva, i ona kao živa Crkva Hristova živi već dvije hiljade godina. Ko ima pravo da joj uzme to ime? I da je pretvori u neku vjersku zajednicu koju ja ne prepoznajem? Ona nije vjerska zajednica, prije svega! Onome ko sebe prepoznaje kao vjersku zajednicu, neka bude, ali ako hoće da me poštuje, i istinski da donese jedan zakon koji je zakon slobode, ljudskog dostojanstva, i poštovanja opredjeljenja ljudskih, onda neka moju Crkvu zove – Crkva.

Ali, onima kojim haos odgovara i koji se u haosu najbolje snalaze, i koji strah nameću, rado bi da taj zakon bude zasnovan na arogantnom preziru, na ideološkom duhu koji je vladao ovdje na našim prostorima pedeset i više godina, a ne nikako na jednom zdravom duhu, saglasnom iskonskom ljudskom dostojanstvu i svim međunarodnim zakonima i evropskom zakonodavstvu koje rješava pitanje odnosa Crkve i države.

POLITIČARI, i ljudi partija, oni imaju pravo da se prilagođavaju trenucima i trenutnom opredjeljenju svoje partije i njenom ideološkom nadahnuću uzrokovanom potrebama najčešće njenog lidera ili u najboljem slučaju od njega definisane grupe. Međutim, Crkva ipak nije ustanova koja danas jeste a sjutra nije, nego je ustanova koja postoji dvije hiljade godina, i ima svoje nepromjenljivo utemeljeno ustrojstvo, i svoje svima prepoznatljivo ime, i svoju djelatnost ne samo na tlu Crne Gore nego na svjetskom planu.

Ona je univerzalna ustanova, vaseljenska saborna ustanova…

Poznato je svima da su prolazile i države i carstva moćna, kojih se danas mi sjećamo ili ne sjećamo. Nekima od njih „smrde tragovi nečovještvom”, a neke su države, opet, zaista, ugradile sebe, braneći ljudsko dostojanstvo i slobodu, i slobodu naroda, i ovdje konkretno Crne Gore i nas Crnogoraca, svako prema svome… A vrijeme je majstorsko rešeto, ono to sve znalački izmjeri. I prema tome Crkva, ona ne može tako olako da se mijenja. Ona se prilagođava uslovima života, jezicima, kulturama, ali ima nešto što je njena bit i njena suština, što je temeljna suština njene poruke, njenoga zvanja i prizvanja. Ona ne može da bude promijenjena i nema niko pravo da je na to prinudi… recimo kao što nastoji ovaj Nacrt zakona o slobodi vjeroispovijesti.

ČOVJEK ne može bez vjere, pa pošto se odrekao one pseudoreligije marksističko-titoističke, stare brozomore, negdje mora da iživi tu svoju urođenu potrebu da vjeruje.

Bogoslovski gledano, pitanje Boga i čovjeka je dvojno pitanje. Prvo uslovljava drugo, drugo izvire iz prvog. Čovjek je biće koje postoji u odnosu, nestaje kroz odnos i postiže svoju punoću dinamičkim odnosom. Čovjek je biće koje mora da se utemelji na nečemu. E, oni koji Boga ne znaju, ne poznaju, nijesu utemeljili sebe na vječnim vrijednostima, temelje se na nečemu drugom. Veliki engleski filosof Rasel, pišući u svoje vrijeme o komunizmu, o boljševizmu, ustvrdio je da je to u stvari pseudoreligija. I tačno, bila je takva, zasnovana na posunovraćenom Starome zavjetu i njegovom učenju o izabranom narodu Božijem. Sad nema toga izabranog naroda, ako partijske elite na vlasti to možda nijesu, a u komunizmu je famozni proleterijat postao svjetovni simulakrum izabranog naroda. I shvatanje svijeta, ljudske sudbine, ljudskog poretka, ljudskog napretka, utemeljeno je bilo upravo na tome. Kada su se nekrštena djeca krštenih komunista odrekla te pseudoreligije marksističko-titoističke, jer se ne može na njoj, na njoj nejasnoj i kontradiktornoj i nedokazivoj i prolaznoj i bezvrijednoj utvrditi čovjek kao čovjek, religiozno biće, negdje morala da potraže oslonac, pa gdje bilo. Čitao sam kod Berđajeva o nekoj ruskoj sekti, kako je neki mužik u nekoj derevnji u svojoj kućici otvorio neku rupu i onda počeo da kleči i poziva: „Rupo, pomozi mi! Rupo, pomozi mi!”

U NAŠA vremena ovi naši koji pišu ovakve zakone oni više, naravno, ne obogotvoruju Tita i partiju, onako kako smo mi kao pioniri pedesetih godina 20. vijeka pjevali u Morači – „ne vjerujem u nebesa no u Marksa i Engelsa”, ne obogotvoruju partiju, ali šta se danas obogotvoruje u Crnoj Gori? Nakon višedecenijskog ispiranja mozgova, nakon odbacivanja izvornih istina, devedesetih godina suočili smo se sa pojavom grozničavog traganja za novim indentitetom i početka stvaranja novog identiteta po svaku cijenu. Kad je krenula obnova kod nas hrišćana, devedesetih godina, počelo je u tom dijelu našeg naroda, iskorjenjenog iz vjere i Crkve, traganje za nekom novom religijom, njima doduše nejasnom i nepojmljivom. Čudo su indoktrinacija i goli interes, strah, nemoć i nerasudnost obezboženog duha. Počelo je stvaranje novog idolatrijskog kulta u Crnoj Gori.

I šta je to danas obogotvoreno u Crnoj Gori, šta obogotvoruju ovi naši ovdje, nekrštena djeca krštenih komunista? Obogotvoruju, prvo, državu Crnu Goru, ovakvu kakva ona jeste danas, stvorena u Jajcu 1943. g. u njegovim fildžan-granicama, a kao drugo obogotvoruju – naciju crnogorsku. To su dva idola, dva „božanstva” raskrštene Crne Gore novoga doba, kojima se u Crnoj Gori podređuje sve.

OSEĆAJU oni da im je Crkva Božija najveća opasnost, jer je jedina nepotkupljiva, jedina koja se samo svom Tvorcu Bogu predaje i Njemu služi. A na tlu ovih strasti buja svašta.

Ono što je sada na sceni je stvaranje svoje nekakve ideologije poznate od davnina na ovim prostorima koja je onima kojima je služila, dobrano na zlo služila. Prve korake činili su do juče iz potaje, sada to čine javno i  hoće da razbaštinišu Crkvu Božiju, Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Srpsku Pravoslavnu Crkvu. Time udariti na temelje one iskonske Crne Gore, Crne Gore Svetog Petra Cetinjskog i kralja Nikole.

A ispod ideologije, kriju se vlastoljublje i srebroljublje, kao i najdublja, ostrašćena potreba vlastodržaca da očuvanjem vlasti prikriju svoje namjere i ono što su do sad počinili.

I na sve su spremni da istina ne izađe na vidjelo. Ideologije haosa i straha i mraka nešto što je ugrađeno u njih, u njihovo biće, nadahnjuju njihovo instinktivno ponašanje, njihov stil življenja, postale su u toj mjeri dio njihove prirode, da ih, nažalost, ni oni više i ne razaznaju. Danas se od čovjeka očekuje bezrezervna poslušnost, podaništvo i odanost, slijepo poklonstvo ideologijama i liderima.

NIKO NE MOŽE DA DELI CRKVU

MITROPOLIJA crnogorsko-primorska bila je jedina koja je sačuvala neprekidnost trajanja Pećke Patrijaršije, čak i nakon njenog formalnog ukidanja 1766/7. nasiljem turskog i fanarskog Carigrada. Niko ne može i nema pravo da dijeli Srpku Pravoslavnu Crkvu – Mitropolija crnogorsko-primorska i eparhije Budimljanska, Za-humsko-hercegovačka i Mileševska koje imaju nadležnosti unutar granica države Crne Gore jesu Srpska Pravoslavna Crkva – Pećka Patrijaršija. Ako je Mitropolija crnogorko-primorska stvarala Crnu Goru, to znači da ju je stvarala Pećka Patrijaršija, Srpska Pravoslavna Crkva.

SUTRA: REČI DA BUDU BLAGE A ARGUMENTI JAKI

Pratite nas i putem iOS i android aplikacije

Originalni tekst