Suzana Mančić, pjevačica i voditeljica, od malih nogu je pokazivala zanimanje za muziku, no voditeljska karijera je prevagnula i uzlaznom putanjom krenula kada je počela voditi kultnu emisiju “Loto”. Zbog toga je i danas mnogi zovu ‘Loto djevojka’.
Ovaj angažman joj je donio slavu, ali i veliki broj udvarača jer su je smatrali jednom od najfatalnijih djevojaka na javnoj sceni.
Osim bogate karijere, javnost je oduvijek zanimao i njen privatni život, koji je nerijetko punio medijske stupce. Iako je imala bezbroj udvarača, njeno je srce najprije osvojio Nebojša Kunić, koji je u to vrijeme bio bubnjar grupe Sedmorica mladih. Vjenčali su se 1989. godine. Njemu je to bio treći brak, a njoj prvi. U braku su dobili dvije kćeri – Teodoru i Nataliju. Živjeli su na Cipru, nakon čega su se preselili u Rusiju.
Njihov brak nije potrajao, a Suzana se kasnije udala za grčkog biznismena Simeona Ocomokosa. Njihov brak i dalje traje, iako žive u dvije različite države – ona u Srbiji, a on u Grčkoj. Ipak, redovito se posjećuju.
Suzana je uvijek otvoreno govorila o svom životu, a jednom prilikom je otkrila da je prije rođenja kćeri vodila mučnu borbu za potomstvo. Naime, tri puta je izgubila bebe i sva tri puta su, kako su joj liječnici rekli, u pitanju bili sinovi.
-Ja sam jaka žena i sve što mi se događalo prihvaćala sam kao nužnost. Uporno sam išla prema svom cilju da jednoga dana dobijem dijete, a to se nije dogodilo sve do trenutka kada sam shvatila da se moram smiriti, napraviti raspored u životu, odgoditi sve obaveze i leći u krevet kako bih ‘čuvala’ trudnoću. To je za mene bilo nešto nepojmljivo, da ja, koja sam oduvijek bila zdrava mlada žena, bez ikakvih tegoba, izgubim bebu prvi, pa drugi, a onda i treći put – ispričala je svojedobno Suzana.
O ovome je Suzana pisala i u svojoj knjizi.
-Iako su mi liječnici svaki put rekli da sam nosila dječaka, ne mogu sto posto vjerovati u to da su sve bili sinovi, jer je u našoj tradiciji da želimo rađati mušku djecu. Mislim da vas možda takvim odgovorom žele stimulirati da nastavite s pokušajima. Ali ja sam željela imati sina Aleksandra, po mom ocu, i sina Stojana. Uvijek sam voljela ta stara, arhaična imena. Nisam poznavala nijednog Stojana, ali sam svaki dan išla u školu ulicom Stojana Novakovića i nekako mi je to ime uvijek zvučalo čvrsto, stameno. Na prvom ultrazvuku s Teodorom, bila sam uvjerena da ponovno nosim dječaka. Kada mi je liječnik priopćio da je djevojčica, rekla sam da je to nemoguće i zaplakala kao posljednja seljanka. Ali tolika moja želja za muškim djetetom nastala je iz vrlo sebičnog razloga. Ja sam jedinica i u životu sam morala biti i muškarac i žena i sama se izboriti protiv svih zabrana, roditeljskih, školskih, društvenih… Morala sam sama osigurati i zaštitu i opravdanje, sve ono što sam idealizirala da bih bila u ulozi starijeg brata kojeg nikada nisam imala. Željela sam da ga moja kći ima – napisala je.
Suzana je opisala i s kakvom se boli suočavala.
-Prvu bebu izgubila sam odmah na početku, u trećem mjesecu trudnoće. Tada se ispostavilo da imam takozvanu dvorogu maternicu, kao mnoge žene, koja je preduvjet za probleme i prekid trudnoće. Kada sam zatrudnjela drugi put, u drugom mjesecu doživjela sam komplikacije i doktor je izvršio kiretažu, poslije čega sam dobila jake lijekove. Oporavila sam se i ubrzo sa Biljanom Jeftić i Aleksandrom Ilićem otišla na glazbeni festival u Južnoafričku Republiku. Treće večeri boravka u Johannesburgu probudila sam se u lokvi krvi. Taj strah i tu bespomoćnost ne mogu opisati. Uhvatila me je panika hoću li umrijeti, pitala sam se što da radim, nisam znala tko je u kojoj sobi u hotelu u kojem su radili Filipinci, čiji je engleski bio izuzetno loš. To je bila agonija. Međutim, u svoj toj nesreći imala sam i sreće, jer mi se prethodnog dana javila mamina prijateljica koja je s mužem živjela u tom gradu. Oni su me odveli u jevrejsku ginekološku kliniku, gdje mi je doktor napravio ultrazvuk i pitao me jesu li mi prekinuli trudnoću. Rekla sam da jesu, a on me je pitao gdje sam to napravila. Rekla sam: ‘U Europi’, na što me je ponovno pitao: ‘Ali gdje?’. Odgovorila sam: ‘U bolnici’. Tada je okrenuo ekran prema meni i pokazao plod. Odskočila sam od stola, suze su mi išle i od straha i od sreće, a najviše od nevjerice zbog svega što je prethodilo. Shvatila sam da sam imala blizanačku trudnoću i da je drugi plod preživio kiretažu. Nažalost, dijete sam izgubila u četvrtom mjesecu u Beogradu, u strašnim bolovima i mukama.
-Fizički mi je to bilo najbolnije iskustvo u životu. Taj put od kuće na Bežanijskoj kosi do Gradske bolnice na Zvezdari trajao je dulje nego ijedan. Mislila sam da ću umrijeti. Posljednju bebu izgubila sam u šestom mjesecu trudnoće. Tada sam se zapravo i porodila, mada mi je liječnica odmah poslije porođaja rekla: ‘Nemojte se nadati’. Dijete nije preživjelo, nije imalo dovoljno razvijena pluća. Najstrašnije je bilo kada su mi donijeli da potpišem smrtni list. To je bilo surovo . ispričala je voditeljica.
-To je bio istinski hod po mukama. Ali činjenica je da je žena satkana da bude jaka, da rađa i da gubi. Ja sam u sebi izgradila takvu filozofiju i vodila sam se njome – zaključila je.
S.M
