Amel Ćurić nedavno je objavio pjesmu „Pusta avlija“, a pjesma već broji milion pregleda. Pjesmu su radili Braja i Joca Savić, a publika je prepoznala zvuk sevdaha. Nakon „Puste avlije“ uslijedila je i pjesma „Dušica“ u saradnji sa Vlatkom Stefanovskim, u okviru projekta „Radio dva“.

Pusta avlija“ donosi novi zvuk. Da li je ovo zaokret u karijeri?

-Ne smatram da je pjesma „Pusta avlija“ napravila neki poseban zaokret u karijeri. To ćemo da vidimo šta će vrijeme donijeti. Smatram da jeste malo drugačija od onoga što sam ja do sada radio. U nekim segmentima se razlikuje od prijašnjih pjesma.

Mnogi pjesmu nazivaju modernom sevdalinkom.

-Da, mnogi ovu pjesmu na neki način povezuju sa sevdahom. Moram priznati da ima sevdaha u pjesmi, jer je teška i tužna. Ima tu neku težinu i goričinu u sebi. Na trenutak možda i podsjećaju neki etno motivi u pjesmi na sevdalinku. Nije mi čudno što neke podsjeća na sevdalinku, čak mi je drago zbog toga. Sevdalinka je moja prva ljubav. Ja sam prvo počeo svirati haromoniku, a jako volim našu tradiciju.

Kakva je bila saradnja sa Vlatkom Stefanovskim na pjesmi „Dušica“ u okviru projekta Radio dva?

-Velika mi je čast što sam bio dio ovog projekta u tandemu sa legendarnim Vlatkom Stefanovskim. Odrastao sam uz njegove pjesme, imponuje biti rame uz rame sa takvim čovjekom. Čast je biti potpisan na nekoj pjesmi sa Stefanovskim. Momci iz Radio dva su zaista fantatsični. Projekat je poseban i vrlo vjerovatno da će „Dušica“ naći svoje mjesto i u filmu koji se radi. Film se radi po romanu Damira Ovčine „Kad sam bio hodža“.

Jesi li očekivao pozitivne komentare nakon što si objavio dvije nove pjesme i koliko ti znače?

-Ja vrlo rado prihvatam sve kritike, ali ako su konkretne. Posebno onih koji su u mom okruženju. Kad njima pustim demo snimak i pitam za mišljenje. Stalo mi je da čujem šta kažu ljudi, ali nekako pomno biram sve te komentare. Procijenim koji su iskreni. Taman da je i najgori komentar, ako je iskren prihvatam. Pozitivni komentari su još jedna lijepa stvar. Kad dobijete pozitivne reakcije, dobijete krila za dalje.

Nedavno si bio dio ekipe „Indexi i prijatelji“ na turneji u nekoliko gradova po regionu. Kakvo je bilo druženje?

-To je zaista posebna priča. Ne moram puno da govorim ko su i šta su „Indexi“.I mponovalo mi je da rame uz rame stanem sa ljudima koji su duže na sceni nego što ja živim. Tu je bilo pozitivnih i onih malo manje pozitivnih emocija. Bilo je provala, zaista ,kad dođete u takvo društvo kao što je Đuro, Dejan Cukić, Neno Belan, Dino Jelusić, Hari, Sara Vojičić, sjajna ekipa. Lijepo smo se družili. Proveli jako lijepo vrijeme. Imamo malo prilika da se družimo, a putovali smo zajedno autobusom. To je bilo kao neka ekskurzija. Stvarno je bilo anegdota, ali i suza. S obzirom da smo se prisjećali svih onih članova „Indexa“ koji su nas napustili. Pogodilo me je i što je umro Kornelije Kovač, nekako teško čovjek te momente podnosi. Malo smo to razbili smijehom i druženjem.

Jesi li osjetio zavist i zlobu kolega?

-Stalno je prisutna ta neka zavist i zloba kod kolega, ali nauči čovjek živjeti s tim. Naučite da će uvijek biti nekih ljudi koji su zavidni i zlobni, i onih koji su tu za vas. Danas ima svašta. Gledam da zaboravim tu lošu stranu ako nešto čujem ili vidim. Nisam u svađi i zavadi sa kolegama, koliko znam. Nisam takve prirode, ali činjenica je da se osjeti. Pogotovo kad čujete neke priče. Ja sve to slušam s rezervom. Svašta se priča, pa se ispostavi da su laži. Ako je neko rekao ili uradio nešto loše prema meni, postavljam pitanje uvijek da li je nešto ta osoba čula, pitam se šta ga je natjeralo da tako nešto kaže za mene. Trudim se da sa svima budem u dobrim odnosima.

Da li se kaješ zbog nekih stvari u karijeri?

-Ima nekih stvari zbog kojih se kajem. Ako pričamo konkretno o pjesmama, jedna stvar mi se nikad nije desila. Nije mi se dogodilo da dobijem ponudu za pjesmu, pa je odbijem, a onda je snimi neki drugi izvođač i postane hit. Vjerovatno da bih se kajao zbog toga da mi se to dogodi.

Da li bi snimio duet sa Mahirom Mulalićem?

-Zašto da ne. Mahir je odličan pjevač i prijatelji smo od malena. Znamo se iz perioda kada sam ga držao u naručju. Ja sam imao nekih šesnaest godina, a on je bio dječačić. Imamo posebnu konekciju. Tu sam za njega šta ga treba, a i on za mene. Što se tiče dueta vrlo rado, ali to treba posebno uraditi. Ne treba nešto snimati na brzinu, na silu, nego da se napravi jedna prava priča.

Razgovarala: N. N.

Originalni tekst