Aco Pejović prisetio se najtežeg trenutka u životu kada je kao četrnaestogodišnjak napustio porodičnu kući i upisao školu u Podgorici gde je živeo u đakom domu.
Aco Pejović je rođen 1972. godine u Prijepolju. Odrastao je u naselju Kolovrat, a njegovi roditelji Isidor i Anđelka radili su u Tekstilnom kombinatu „Ljubiša Miodragović.
Foto: ATA Images
Gostujući u emisiji “Iz profila“ Aco Pejović prisetio se vremena kada su ga roditelji poslali u Podgoricu, gde je kao četrnaestogodišnjak upisao srednju školu i bio smešten u đački dom.
– To je za mene negde bio mučan period. Dom je bio oronuo, hladan, sa sobama gde je bilo po 6,7 ljudi i zajednička kupatila. Ali Bože moj, sve zbog muzike. isam plakao ali su mi noći bile teške. U gradu si gde nikoga ne znaš, ali sposlutno nikoga. Treba da se snađeš, da izguraš tu priču zbog koje si došao – prisetio se Aco Pejović koga je majka u domu posetila samo jednom.
– Nisam mogao da nosim hranu u dom jer nije bilo mesta gde da je držim. Baš je bilo kao u vojsci. Sećam se da je majka nakon što me je posetila tamo jednom prilikom, otišla kući u suzama. Onda se posle deset dana otac pojavio i rekao: „Moram da ti promenim dom. Majci se ne sviđa u kakvim uslovima živiš“.
Smrt majke Anđelke i oca Isidora do danas nije preboleo, a posebno mu je žao što nisu doživeli veliki uspeh svojih unuki.
– Najveći udarac je bio njihov gubitak. Njih dvoje su u tri godine otišli jedno za drugim. To mi je bilo najteže – otvorio je dušu Pejović u emisiji „Na liniji života sa Nemanjom“, pa dodao da se i dan danas uhvati za telefon da okrene roditelje.
– I danas, kad izađem da prošetam, ja se uhvatim za telefon da okrenem majku ili oca. Imao sam tu naviku, da dok šetam, pričam sa njima. Postoje mnoge stvari koje im nisam rekao… Žao mi je što neke stvari nisu dočekali. Eto, nisu dočekali da vide unuke koje su postale uspešni ljudi. Teška priča.