DAN PRE „OLUJE“: HRVATSKA SE ZAHUKTAVA NA BRIONIMA: U Ženevi spremljena zamka za političke predstavnike Srba

VRHUNAC je ljeta 1995. Svi su u Hrvatskoj opušteni, relaksirani i bezbrižni, usredotočeni isključivo na svoj godišnji odmor i ljetovanje. Pa tako, među ostalima, i članovi hrvatske Vlade, ministri, zastupnici Hrvatskoga sabora (koji je, naravno, bio raspušten još početkom ljeta )…

Franjo Tuđman sa saradnicima u leto 1995. godine , Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

Ljeti je, naravno, najljepše i najviše cool biti na moru pa je većinu svojega godišnjeg odmora i predsjednik RH Franjo Tuđman provodio u kupaćim gaćama, i to, a gdje bi drugdje, nego u svojoj (a u vrijeme Titove Jugoslavije Titovoj) ljetnoj rezidenciji na Brijunima. A na Brijunima je, zajedno s njim i njegovom suprugom Ankicom, ljetovao i njegov savjetnik za unutarnju politiku, jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih političara u Hrvatskoj u to doba, Ivić Pašalić (rođ. 1960), skupa sa svojom obitelji.

– Trenutak je bio neobičan – ocrtao mi je, u našem dvoipolsatnom razgovoru što smo ga 23. rujna (septembra) 2023. vodili u njegovoj obiteljskoj kući na zagrebačkim Remetama, tu maksimalno opuštenu i relaksiranu atmosferu na Brijunima toga ljeta 1995. Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić – i nitko nije imao ni primisao da bi se iznenada moglo dogoditi nešto takvo neočekivano, dramatično i šokantno kao što je početak vojno-redarstvene operacije Oluja. Mi – Tuđmanovi savjetnici, suradnici, ministri u Vladi RH, pa tako i sam predsjednik Vlade Nikica Valentić – provodili smo svake godine po tjedan dana s Tuđmanom na Brijunima, uz napomenu da se tamo u pravilu dolazilo ritmom subota – subota. Međutim, sada se sve to zakuhalo…

Ivićeva supruga Ksenija Pašalić prepričala mi je jednu mini-anegdotu s ljetovanja na Brijunima 1995, i to upravo onu kada se u tom rezidencijalnom državnom ljetovalištu praktički u hipu sve preokrenulo naglavačke.

– Bili smo s djecom na plaži – rekla mi je Ksenija.

– Odjedanput, Ivan Milas, čuvar državnoga pečata RH (od 1995, op. aut.), došao je do nas. I tražio je nešto žestoko za popiti. Onda su Ivić i Milas zajedno popili čašicu konjaka.

Tu, pored nas, na plaži. Odjedanput, začula se neka graja, vika, svi su se odjednom usplahirili i uznemirili. Ja upitam, iznenađeno: „Što je, što se to događa?“ Onda mi je Ivić, nakon što mu je u toj gužvi netko prenio neku važnu informaciju, počeo nešto pokazivati rukom. Kako da vam kažem, bila je to jedna doista nadrealna situacija, nikad prije mi se to nije dogodilo…

„GROM IZ VEDRA NEBA“ o kojem je riječ i koji se gotovo trenutačno proširio cijelim ljetovalištem na Brijunima, Tuđmanov savjetnik I. Pašalić objasnio mi je ovim riječima:

– Sa svojom obitelji došao sam na Brijune u subotu 29. srpnja (jula) 1995. Međutim, nismo se još takoreći ni raspakirali, a predsjednik Tuđman me, iznenada, pozove na razgovor i reče mi, onako strogo, povjerljivim tonom: „Iviću, ti prekidaš godišnji odmor i ideš u Ženevu!“ Ukratko mi je objasnio da će se u Ženevi vrlo skoro, već za dva-tri dana, u četvrtak 3. kolovoza 1995, održati, i to pod pokroviteljstvom visokog predstavnika međunarodne zajednice Torvalda Stoltenberga (rođ. 1931; Stoltenberg je tada bio posebni predstavnik glavnog tajnika Ujedinjenih naroda za bivšu Jugoslaviju, a usto i dopredsjednik Nadzornog odbora Međunarodne konferencije o bivšoj Jugoslaviji, op. aut.), zadnja runda političkih pregovora između našega, hrvatskog izaslanstva i političkih predstavnika pobunjenih Srba iz Knina, kao glavnoga grada samoproglašene Republike Srpske Krajine. Pritom me Tuđman imenovao vođom te naše, hrvatske delegacije, na tim predstojećim pregovorima s kninskim Srbima, u Ženevi. Bio sam, najblaže rečeno, zatečen, čak osupnut, kad mi je Tuđman to priopćio. Odgovorio sam mu:

„Ja da idem u Ženevu? Ali, predsjedniče, ja ne bih išao tamo! Pa ja to nikad nisam radio!

Ja nikad nisam pregovarao sa Srbima, osim jednom zgodom kad je vođa naše delegacije bio Hrvoje Šarinić…“. Ali Tuđman je, kao i uvijek, bio odlučan i nepopustljiv, i to što mi je on sada dao kao zadatak od prvorazredne državne važnosti ja sam morao bez ijedne riječi protivljenja besprijekorno sprovesti u djelo.

* * * * * * * * *

Dileme savetnika predsednika Republike

SRETNA JE OKOLNOST u svemu tome bila ta da je Ivić Pašalić, još kad je pošao na ljetovanje na Brijune, ponio sa sobom, uz ostale stvari i prtljagu, i svečano odijelo. I upravo je u tom odijelu i otputovao 3. kolovoza 1995. u Ženevu (naravno, ne izravno s Brijuna nego preko Zagreba). „Uvijek sam nosio odijelo, jer nikad ne znaš kada ti može zatrebati“, rekao mi je, u našem razgovoru početkom jeseni 2023, Pašalić.

– „Vrlo se često događalo da za vrijeme godišnjeg odmora predsjednik Tuđman, zajedno sa svima nama kao svojim najbližim suradnicima, ide na neki važan kulturni događaj, primjerice Dubrovačke ljetne igre ili neku glazbenu večer u Splitu, i onda si morao imati kod sebe neko bolje i kvalitetnije odijelo i biti spreman za takve situacije, jer to se nikad nije moglo unaprijed isplanirati…“

Predsjednik RH Franjo Tuđman je svojeg savjetnika za unutarnju politiku Ivića Pašalića detaljno i konkretno pripremio za predstojeće hrvatsko-srpske pregovore u Ženevi u srijedu 2. kolovoza 1995., dan uoči puta u Švicarsku. Tom je prigodom Pašalića jasno upoznao i s time da su ženevski pregovori s krajiškim Srbima i vojno-policijska operacija Oluja, koja je tih dana bila već u potpunosti pripremljena (naravno, u najstrožoj tajnosti, čak i za veći dio Vlade RH), u vrlo tijesnoj međusobnoj vezi i da se taj krajnje delikatan državni zadatak mora odraditi besprijekorno i bez greške. Ne smije se dogoditi nikakav propust, u suprotnome – upozorio je Tuđman Pašalića – može doći u pitanje i sama operacija Oluja.

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

NA MOJE PITANjE je li toga dana, 2. kolovoza 1995, znao da će operacija Oluja početi već u petak 4. kolovoza, u 5.00 ujutro, te da su hrvatski vojnici i njihovi zapovjednici već na svojim početnim položajima, Pašalić mi je odgovorio potvrdno:

– Naravno da me Tuđman upoznao sa svim bitnim pojedinostima. Znao sam da bi Oluja mogla krenuti vrlo skoro. Tuđman mi je rekao da postoji velika vjerojatnost da se to dogodi, ali da to ovisi i o onome što će biti u Ženevi. I zato sam bio vrlo, vrlo iznenađen cijelim tim razvojem događaja, i bilo me, moram priznati, prilično strah kad mi je Tuđman tako odrješito rekao: „Iviću, ti ideš u Ženevu!“. Jer – pokušajte se uživjeti u moju situaciju – što će ljudi reći ako taj toliko važan, odgovoran i delikatan posao ne obavim kako spada? Ta bit ću onda obilježen za cijeli život, kao netko tko je bio „šonjo“, koji je bio neuspješan, koji nije odradio ono što mu se u ovim kritičnim i presudnim trenucima povjerilo. S druge strane, imate par stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su već maksimalno utrenirani i izvježbani (u operaciji Oluja bilo je angažirano ukupno 183 tisuća hrvatskih vojnika, op. aut.) i da sam ja bio taj koji je to doveo u pitanje, ja, vjerujte mi, ne bih s time mogao živjeti!

* * * * * * * * *

Planovi za napad su odavno bili pripremljeni

U DVOIPOLSATNOM razgovoru 23. rujna 2023. vođenom u njegovoj obiteljskoj kući Pašalić mi je pripremama za vojnu operaciju još dodao:

– Naravno da su vojni planovi za Oluju već davno prije bili pripremljeni. Oslobađanje okupiranih područja u RH bilo je nešto što se apsolutno već bilo ranije uplaniralo. I uopće nije bilo sumnje da su svi ti planovi postojali na razini vojnog ustroja, MORH itd…

Osobno sam znao da je za Oluju već sve pripremljeno i da bi ona mogla krenuti svakog trenutka. Ali, da bi ti započeo vojnu operaciju takvih razmjera, moraš imati legitimni razlog. U ovome konkretnom slučaju, moraš imati formalnu odbijenicu pobunjenih Srba iz samoproglašene Republike Srpske Krajine. I to je ono što je meni, kao vođi hrvatskoga izaslanstva na ženevskim pregovorima, predsjednik Tuđman postavio kao glavni, primarni zadatak: da kninski Srbi na sve naše postavljene zahtjeve, odnosno na našu ponudu, odgovore, kratko i jasno, s „NE!“. To je jedino što je predsjednik Tuđman od nas tražio. Prema tome, naša je pregovaračka pozicija u Ženevi bila krajnje jednostavna.

Ona je de facto značila: vi, pobunjeni Srbi u Hrvatskoj, prihvatite hrvatsku državu, tj. vratite se u ustavno-pravni poredak RH, i položite oružje. Drugim riječima – predajte se! I to je ono što sam im ja, u ime predsjednika Tuđmana, imao poručiti – da se predaju.

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

Taj čas, odmah. I da tu više nema nikakvih razgovora. Nema više Plana Z-4 (taj je projekt međunarodne zajednice bio aktualan na početku 1995, ali su ga Srbi iz Knina, na čelu s Milanom Martićem, kategorički odbili – op. aut.), nema više ovoga, nema više onoga, ono što dobivate jest mirno rješenje, nema rata, imate hrvatski Ustav, imate Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina iz 1992, i to je to…

DRUGI, ODNOSNO DRUGA, po hijerarhiji u hrvatskoj pregovaračkoj delegaciji koja je, po Tuđmanovoj naredbi, otišla u četvrtak 3. kolovoza (avgusta) 1995. u Ženevu na pregovore s kninskim Srbima, bila je Vesna Škare-Ožbolt (rođ. 1961), koja je u godini Oluje, 1995, imala dvostruku ulogu u Uredu predsjednika RH na Pantovčaku. S jedne strane, bila je zamjenica predstojnika Ureda predsjednika i voditelja hrvatskoga pregovaračkog tima za pregovore s pobunjenim Srbima Hrvoja Šarinića (rođ. 1935), a s druge je, u tom istom Uredu, bila i savjetnica predsjednika Tuđmana za politička pitanja i pregovore.

O svojemu neposrednom šefu Hrvoju Šariniću i njegovim (za širu javnost ne uvijek jasnim i transparentnim) odnosima s Tuđmanovim savjetnikom za unutarnju politiku Ivićem Pašalićem, Vesna Škare-Ožbolt mi je rekla, u našem razgovoru u Zagrebu 17. travnja (aprila) 2024:

– Kao predstojnik Ureda predsjednika Tuđmana, Šarinić je po važnosti i utjecaju bio drugi ili treći čovjek u državi. Objektivno je bio važniji od Pašalića; bio je, štoviše, dominantna figura u Hrvatskoj u tom vremenu. Za razliku od Pašalića, koji se dosta vezao s ratnim ministrom obrane Gojkom Šuškom te je s njim, kao i s mnogima ostalima, sačinjavao tzv. hercegovački lobi, Šarinić je figurirao prozapadno, imao je jako dobre kontakte, govorio je nekoliko stranih jezika, općenito je bio jako uvažen od strane međunarodne zajednice, te je na neki način predsjedniku Tuđmanu bio desna ruka u cjelokupnoj toj njegovoj i našoj komunikaciji s vanjskim svijetom. Čak prije nego ministar vanjskih poslova RH Mate Granić. U Uredu predsjednika RH, Šarinić i ja činili smo pregovarački tim koji je, praktički, bio produžena ruka predsjednika Tuđmana.

* * * * * * * * *

Hrvatska na pregovore šalje „drugu ligu“

TIH VRUĆIH, UZBIBANIH i nadasve dramatičnih i uzbudljivih dana na prijelazu iz srpnja (jula) u kolovoz (avgust), odnosno na samome početku kolovoza 1995, kada je zbog predstojeće vojno-policijske operacije Oluja naprasno prekinut godišnji odmor, uključujući i ljetovanje na Brijunima, za određen broj vodećih političkih dužnosnika u Hrvatskoj, hrvatski je predsjednik Franjo Tuđman pozvao u svoj ured, nakon Ivića Pašaliću, i Vesnu Škare-Ožbolt na strogo povjerljivi razgovor u četiri oka, kako bi i nju dobro pripremio za predstojeći pregovarački sastanak u Ženevi, 3. kolovoza (avgusta). V. Škare-Ožbolt mi je to ovako ispričala:

– Tuđman je prvo pozvao njega, a nakon toga i mene. Mene je pozvao posebno. I kazao mi je da ćemo Ivić Pašalić i ja zajedno ići na te pregovore. Ti su pregovori Tuđmanu trebali pred međunarodnom zajednicom. Prije svega pred Amerikancima, ali i pred Europskom zajednicom, jer je pregovore u Ženevi vodila upravo EZ. Ti su se, ženevski pregovori vodili pod pokroviteljstvom Torvalda Stoltenberga, s kojim smo inače Šarinić i ja imali dobru komunikaciju. Mi smo se svaki drugi dan čuli telefonom, a često smo se i viđali. Stoltenberg je često dolazio kod nas u Ured…

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

Foto EPA, Profimedeja, Tanjug, Dokumntacija „Novosti“ i „Borbe“, Fejsbuk, Jutjub, Printscreen, Vikipedija

Na moje pitanje zašto Tuđman nije poslao u Ženevu, na pregovore sa Srbima, glavnoga hrvatskog pregovarača Hrvoja Šarinića (koji se u tom, „predolujnom“, razdoblju, od 1993. do 1995, čak 13 puta sastao sa srbijanskim liderom Slobodanom Miloševićem), nego je, uz nju, kao iskusnu i prekaljenu profesionalnu pregovaračicu, poslao svojega savjetnika za unutarnju politiku, koji ni po svojoj formalnoj dužnosti u UP a ni po svojoj ukupnoj vokaciji i image nije bio ni diplomat ni pregovarač, Škare-Ožbolt mi je odgovorila:

– DVA SU RAZLOGA zašto je hrvatski predsjednik, u ovoj posebno osjetljivoj situaciji, Šariniću pretpostavio Pašalića. Prvo, Šarinić je bio prva liga, a ovo naše, hrvatsko izaslanstvo koje je 3. kolovoza (avgusta) 1995. išlo u Ženevu – u njemu su, osim Pašalića i mene, bili još i Smiljan Reljić iz MUP RH te general Petar Stipetić iz HV – bilo je, objektivno, druga liga. A i sam je Pašalić, u svim ovim komunikacijskim pričama na međunarodnoj razini, bio druga liga. Tuđman je, dakle, svjesno i namjerno snizio razinu te je cijelu ovu pregovaračku priču sveo na tehnički nivo. Poruka koju je time uputio kninskim Srbima glasila je: još jednom vas, i to ovaj put čisto tehnički, pitamo hoćete li se vratiti u ustavno-pravni poredak RH ili nećete? Hoćete li priznati hrvatsku državu ili nećete? Kažete li: „Nećemo!“ – u redu, mi idemo dalje, ali onda znamo kako ćemo. Tuđman, drugim riječima, nije zapravo ni stavio naglasak na pregovore kao pregovore, nego su pregovori odrađivani reda radi – kako bi se na naše, hrvatske zahtjeve dobilo srpsko „NE!“. A drugo, Ivić Pašalić je slovio kao desničar, „hardlajner“, nekakva tzv. tvrda hercegovačka opcija. Nije on bio „najgori“, ali nije bio ni uglađen, ni ljubazan, ni pregovarač. Poruka je Srbima bila jasna: ili prihvatite mir ili će stvari ići drugim putem!

Tome mi je Vesna Škare-Ožbolt još dodala:

– Time što Tuđman nije poslao svoju prvu figuru pregovaračku, Šarinića, nego „drugu ligu“ u liku Ivića Pašalića, on je time pokazao da u biti i nije htio dati neki poseban značaj tim pregovorima s kninskim Srbima, u Ženevi. Poruka našega, hrvatskoga izaslanstva bila je da mi samo odrađujemo te pregovore. I da želimo dobiti odgovor, i to brzi odgovor. Ništa drugo. I zato to nije bila high level opcija. A ja sam, kao iskusna pregovaračica, u tom našem timu trebala biti kontrolor da to sve prođe kako treba.